Tahir Pervan-ZULUM
XI
...S prvim jutarnjim pramenovima magle,tog crnog petka,desetak cavkarica s Plane i Radjena nastavljalo je ono sto su jucer zapoceli oni iz Davidovica,Zasade,Bijeljana.Izveli su nesretnu Fatimu.
-Oprobaj se i ti,Samardzicu...Njusi je malo,k`o konj.Uzmi zaleta...-cerekali su se okupljeni cavkaricani.
Fatima je,medjutim,vec bila mrtva.Njena duga,smedja kosa pokrivala joj je pozutjelo lice,praveci cudne sjene po vratu i nekad jedrim dojkama.Tijelo joj je bilo iznakazeno nozem i zubima.
-Mrtva je-viknu,ustuknuvsi,Samardzic,nakon sto je prljavim rukama dotakao tijelo.-Ni za zivu glavu necu na mrtvo-odstupio je korak-dva,gledajuci u dvojicu stricevica,zeleci se,ocito,sakriti iza njihovih sirokoh pleca...
-Sto ucinjeste s narodom,prokletnici i protuhe-saptala je iznemogla i izranjavana Dzera,brisuci krv s lica komadom pocijepanih dimija.
-Krv...Sva sam utopljena u nju,majko moja.I nejma nista,vam krv...Satrijese nas zlotvori u prah i pepeo...Bogme smo i mi krivi...I onaj nesretni Halid Corbic,sto ga poslusasmo,zemlja nam ne dala u se...Kuku nama za nasim puskama.Eh,da ih ne predasmo,morebit bi sve ovo bilo drukcije.Al`nas Corbic prevari da spasi svoju guzicu...Nema vodje ni njegovih ni Hajdarovih.Spasili se,a nas izdali,
cavkaricama nas predali...Allahu moj,pomozi barem ovoj jadnoj djeci...Cavkarice,Bogu platili,k`o sto i hocete jednog dana.Do`ce i vama zadnja ura...Hej,gr`na rano,sto ne odosmo sa Sukom Pervanom i Sacirom Bajramovicem,oni se spasise svih belaja...Kenjci i magarci su oni,a ne narodna vojska.
Kobile ih radjaju,a konji prave.Presjekla im,dabogda,i nasa zemlja i ognjista...Evlad him ne vjes`o i skak`o u catrnje...Sumom isli a hlada ne gledali...Kopilad im djevojke radjale...Ne zenili niti udavali...!
Dzera vidje kako se mokre po mrtvim tijelima.Fatimi cupaju stidne dlake i stavljaju ih u dzepove ukradenih kaputa.Komade usiju zaticu iza subara,a kokarde kite kosama djevojackim..."Eno,izvode
Muneveru,Arifu,Muntu,Sabinu,Fadilu,Eminu,Nazu...Jadna Naza,skoro ce roditi.Crna joj sudbina,da crnja ne more biti."
-Braco-poce vojvoda Bjelica-za jedan sat krecemo prema Trusini.Pripremite se i ne ostavljajte nikog.Ko ne more hodati,zakoljite.Necu da cujem nijedan pucanj.Valja stedjeti municiju,jeste razumjeli..!?
Dvojica mu privedose vranca kojeg on lahko uzjaha.
Njegova se naredba namah poce izvrsavati.Cuje se jecanje,molbe,krici.Krv je zaljevala Berkovica ledine.Zadah smrti uvlacio se i u zadnju rupu kasarne.Mrtve su bacali u zahodske jame.Po njima su navlacili malo piljevine.U podrumu ne ostade niko.Samo komadi sirotinjske odjece i skorjela krv,
koju su gadno lizale seoske dzukele...
Kolona je,oko deset sati,vec miljela Strazevicom,priblizavajuci se planini Trusini.Islo se tromo,na mahove.Hiljadu i po dusa,koje su zeljele zivjeti,zabavilo se o sebi.Neko je zamatao rane komadima prljave odjece,neko,opet,trazio najdraze,a neki su se zeljno okretali za sobom,da jos jednom zapamte rodni kraj i ponesu makar koju sliku u ocima.Predosjecali su da se nikad vise nece vratiti...
Vezirka Bajramovic je jedva vukla dvogodisnjeg sina pod pazuhom,i svoje slomljeno tijelo.Odhukivala je,nastojeci tako zbaciti nevidljiv,a tezak teret s ledja i neki hladan znoj sto joj je probijao celo.
Okrenula se oko sebe,ali nije imala kome da se pozali.Cinilo joj se da posljednji put stisce sinovljeve rukice.Isla je svjesna bremena odgovornosti za sina,ali i za ono bice u stomaku sto se,evo bas sad javi,udarajuci slabasnim nogama u rodnici.Puteljak kojim su isli gubio se nekamo u niskom hercegovackom rastinju.Po ko zna koji put pade joj na um nesretna sudbina njenog muza,sto su ga,zajedno s grupom Katovica,zaklale cavkarice u selu Panj...
Cuje zapomaganje iz kolone,tupe udarce a o necija ledja i glavu.Slabi su padali niz urvine.
Vidi ispred Nazu sa zavijenom glavom,ruku kako joj visi o tankom vratu,umotanu u krajicak vehde krpe.I ona je,jadnica,skoro trebala roditi.Izgledala je bijedno,bosa,s ponekim dronjkom na sebi...
"Pobjeci,po cijenu zivota",odjednom sinu Vezirki."Vode nas na klanje,to je sigurno.Ne dam sina,i ovo nerodjeno,ne dam,bolje je poginuti..."
Cucnu strelovito i poce sincicu odvezivati rucno sasivene pantalonice.Povuce se korak-dva u stranu,kad nedaleko,na zacelju kolone,prasnu glas:
-Ne zastajkuj,balinkuro,ako neces da te provalija proguta.
Razgleda,ali ocito,glas nema veze s njom.Sage se za komad stijene,stisce dijete uza se,jednom rukom zacepi mu usta da slucajno ne zaplace.Kolona je polahko micala Strazevicom u pravcu Trusine.
"Moram pobjeci,spasiti djecu.Kuda bilo",saptala je uzdrhtala Vezirka sebi u bradu.Umota sina u dronjke i hitro zakoraci na put kojim je kolona dosla z Berkovica.Nage,koliko je noge nose,nizbrdo,u pravcu zandarmerijske stanice.Ugleda jedan sumarak sto se naslanjao na naselje i uvuce se u njegov homar.Lezala je dok joj kosti nisu utrnule.Ucini joj se da je prosla cijela vjecnost,dok se mali ne uskomesa od zedji i gladi.Nije mu imala sta dati, ai rizicno je bilo dalje ostati na tom mjestu.Zato spodbi dijete i zakoraci preko ograde o pravcu Bijeljana.
Zaobilazila je i najmanju stazu,vece goline.Saginjala se,koliko joj je bremenitost dozvoljavala,iza strnjika i grmlja kupine,hvatajuci zraka i tiho tjeseci Hamida.U kasno popodne ugleda necije kukuruziste i hitro se dovuce do njegova sredista,koje joj se ucini najguscim.Tek tad primijeti da septembarsko sunce zestoko przi i da je sva u goloj vodi.Sjede na pramenove svile u jedno udubljenje,polozi sina kraj sebe i ogleda se okolo.Primijeti da je kukuruz osmoredac,da ne raste visoko i da se vec morao brati.Na nekoliko mjesta ugleda vrijeze domacih tikvi.
Dohvati najblizi klip na jednoj stabljici,oguli ga i halapljivo,sasusenim usnama,poce sisati njegov kiselkasti sok.Potom uze Hamida i soka mu nakapa na oteceni jezik...
Pucanj ju je prelomio u pasu.Taman je krenula da se ispravi na utrnule noge,kad su je primijetila trojica cavkaricana.Bez oklijevanja su pustili rafal,a ona je u padu pomislila na sinovljeva zedna usta,rodnu kucu.Mahinalno se uhvatila za trbuh i tresnula u najblizu brazdu.Krv je siknula na djecije ruke u kojima je stajao bjelkast klip kukuruza.
-Vojvodo,to je samo neka balinkura s djetetom-rece jedan od njih i nogom prevrnu bespomocno Vezirkino tijelo.Djecak se,u tom,trznu i pusti glas kao da place.Vojvoda sjaha s vranca,otkoci
"smajser"i jedan metak ispali u djecije celo.
Iznad kukuruzista graktao je crni gavran...
|
