Fra Petar Andjelovic-ODGOVORNOST RELIGIJA ZA MIR U BOSNI I HERCEGOVINI-1
RELIGIJA U SLUZBI COVJEKA
Kad se govori o religiji ili o svetome,onda se ne moze i ne smije mimoici Mircea Eliadea(TRAITE D`HISTOIRE DES RELIGIONS,Pariz,1974.i LE SACRE ET LE PROFANE,Pariz 1965.),velikog istrazitelja povijesti religija.Njegovo je polaziste da svaki pristup stanovitoj pojavi mora biti u savrsenom suglasju s naravi te pojave.Stoga,da bi se bolje shvatila religijska pojava,potrebno je upotrebljavati iskljucivo ljestvicu religijskih vrednota,a ne neku drugu,recimo gospodarsku ili politicku.Znacenje religije postaje razvidno tek posto je istrazeno s religijskog stajalista.U pogledu pak odredjenja M.Eliade prethodno upozorava da religiozne cinjenice tvore iskustvo sui generis koje je izazvano susretom covjeka sa Svetim.U njemu se,u tom susretu sa Svetim,pokusava nadici vremenitost i stupiti u dodir s posljednjom Zbiljom.Iz tog iskustva Svetoga rodila se je,naime,ideja o postojanju apsolutnih vrednota koje su sposobne pokazati covjeku istinski put i dati puni smisao njegovu postojanju.Nakon toga slijedi logicki zakljucak da zapravo kroz iskustvo Svetoga,a ne necega drugoga,nastaju ideje zbiljnosti,istine i znacenja,nasuprot trajnoj prijetnji nistavila,kaosa i nesmisla,sto onda kasnije preradjuju i sustavno izlazu teologije i filozofska metafizika.
Posebnu pozornost treba pokloniti cinjenici da problemi nastaju zbog toga sto ljudi izmedju svojega osobnog dozivljaja religije i bozanstva umecu niz razlicitih posrednika:svete stvari,osobe,dogadjaje,rijeci,zajednicu,prostor i vrijeme,tako da im se bozanstvo nikada ne otkriva neposredno,u punoj moci i znacenju,nego se postupno i zagonetno projicira preko svetih predmeta,pokreta,rijeci i osoba.U tome se krije opasnost da svete stvari ne budu tek"znak"ili"sifra"bozanstva,nego one same postaju bozanstvo.To je onda otudjeni svijet religije:idolatrija,fetisizam,magija.To takodjer otvara mogucnost da se religijskim osjecajima ljudi manipulira,pa religija u tom slucaju sluzi covjeku na njegovo zlo umjesto na dobro.
Izreceno jos konkretnije:religija moze igrati ulogu najucinkovitije pomoci u razlicitim neprilikama ljudskog zivota:daje smisao postojanja,olaksava drustvenu prilagodbu,tjesi u tugama,bodri u neizvjesnim situacijama,obecava u nemocima,podrzava u nevoljama,blazi u mukama i podize u tjeskobama.Ona je djelatan odgovor,iako ne mozda uvijek potpun,na razna krizna stanja u drustvu i na dusevne frustriranosti u pojedincu.Kad se to dogadja,onda je religija zbilja u sluzbi covjeka,posebice u stvaranju i ocuvanju kako vanjskoga tako i unutarnjega mira.No,kako smo spomenuli,postoji mogucnost i manipuliranja religijom jer se izmedju osobnog dozivljaja svetoga i bozanskoga umecu posrednici koji ponekad uspijevaju vjerska uvjerenja i vjerske osjecaje okrenuti u pogresnom smjeru,pa cak vjeru staviti u sluzbu rata i zla,sto je ocita suprotnost svakom covjekovu dozivljaju srece i biti same religije.
ODNOS RELIGIJE PREMA RATU
Recimo odmah na pocetku,da religiozni ljudi nerado govore o odnosima religije i rata;to naime opterecuje njihove savjesti jer su se religija i rat znali mijesati,cak se uzajamno pomagati kao da ih nista bitno ne rastavlja.Govor o ovom problemu cini problematicnim i cinjenica sto sva religijska ucenja ne gledaju jednako na rat:neke ga promicu,
u prijasnjim vremenima obrednim zrtvovanjem zarobljenika,u novijim pak najcesce simbolickim opravdanjem okrutnosti,dok ga druge osudjuju i zabranjuju svojim vjernicima.Ipak je najrealnije reci,da se najveci broj religija smjestio negdje na sredini,izmedju tih dviju krajnosti,prisiljen na nagodbu sa strasnom cinjenicom rata,pa zato i nema teorijske dosljednosti u religijskoj procjeni fenomena rata.
Pri ovom je jos jedna stvar zanimljiva i vazna.To,naime,sto o pocecima kako rata tako i religija malo znamo.Cak ne znamo sto je bilo na pocetku vremena:bezvjerje i krvavi metez ili pak ustaljeni poredak,vjera u Najvise Bice i mir u drustvu.Evolucionisti kazu da je na covjekovu prijelazu iz zivotinjskog svijeta u humani postojala surovost,zivotinjska okrutnost i odsutnost svake religioznosti,da je postojao sukob svih protiv sviju-bellum omnium contra omnes.U novije pak doba se misli obrnuto,da je mir bio pravilo a rat iznimka,sto na svojevrstan nacin potvrdjuju proucavanja najstarijih zivucih plemena u Australiji,Americi i Africi.Ta plemena zive uglavnom u miru,a ako se dogode sukobi,obicajno se rjesavaju trajnim izmirenjem.Moze se dakle zakljuciti da rat ne pripada prvom razdoblju ljudskoga roda jer tada jos nisu vladali danasnji zakoni koristoljublja i ideoloskih razlika.On ulazi u ljudsku stalnu praksu tek ustrojem drzave,podjelom rada i napretkom tehnologije,postaje sredstvom osvajanja tudje zemlje i prosirenja politicke moci.
Vec ovdje treba naglasiti da je ovo bio nacelan govor i da jos nista nismo rekli o stvarnom dodiru i ispreplitanju rata i religije iako je religija u proslosti,u sto se nije tesko uvjeriti,nepobitno pratila rat.Ona je u njemu igrala istu onu ulogu koju je inace obnasala u drustvu.Religija,naime,kao sto smo vec rekli,olaksava covjekov zivot u svijetu,sto je uostalom jedna od njezinih najznacajnijih funkcija.Ona covjeka podupire,hrabri,ucvrscuje medjuljudske odnose,opravdava pothvate,tumaci nesrece.Kako je pak rat bila najveca nesreca i pogibelj za arhaicne narode,u ratu im je religija bila i najpotrebnija.Religijski obredi,molitve i zrtve su im,prema njihovom cvrstom uvjerenju,pomagali u pobjedi nad neprijateljem.Da je tako stvarno bilo u arhaicno doba,u doba politeizma,mnogobostva,kada su sva plemena i gotovo svaki covjek imali svoga boga,postoje nebrojeni dokazi,no nas vise zanima,iz spominjanih razloga,stanje u monoteizmu,darovanom bozanskom objavom,kojim se,glasno i jasno,hvalimo.
No,nazalost,upravo kad pocnemo govoriti o monoteizmu,postanemo zbunjeni jer vec na pocetku primjecujemo da je on,svejedno koje ime nosio,ratoboran i to kao negacija mnogobostva.U njemu se,sto se moze oznaciti kao tuzna cinjenica,s uvodjenjem kategorije istine,pojavljuje sveti rat,cega nije bilo u politeizmu.U politeizmu postoje jaci i slabiji bogovi ali ne postoje istinitiji i lazniji.Istina stvara mogucnost ideologije odnosno religiozno vjerovanje,zivljeno na ideoloski nacin,ukljucuje uvjerenje o posjedovanju jedne istine koju ljudi ne zele,kao nacin zivljenja,zadrzati za sebe,nego je nastoje nametnuti i drugima.U pogresno shvacenom monoteizmu Bog je jedini a time i iskljucivi Bog,a njegovi vjernici su korisnici te iskljucivosti.
U povijesti religija cesto susrecemo ovu iskljucivost iako je ne bi trebalo i ne bi smjelo biti.U zidovstvu je monoteisticka iskljucivost ublazena pravdom,u krscanstvu Bozjim odredjenjem sebe u ljubavi,a u islamu oznakama Allaha kao milosrdnog prijatelja,sporog u kaznjavanju i darovatelja svih milosti,da spomenemo tri svjetske jednobozacke religije.
U ovome kontekstu zasigurno bi bilo zanimljivo pozabaviti se teologijskim prepirkama,bi li mozda politeisticki oblik religije,u kojemu je bilo manje ratova,a svetih ratova nije bilo nikako,bio bolje rjesenje pitanja danasnjega mnogostruko slozenog svijeta koji se ne da svesti na samo jedno nacelo,ili je to monoteizam,no za to jednostavno nemamo vremena.Smatram,naime,za nasu svrhu,vaznijim makar kratko se zadrzati na pojmu svetoga rata u zidovstvu,krscanstvu i islamu,u religijama,koje najcesce susrecemo na nasim prostorima.
Kad je govor o Zidovima,treba reci da je rijetko koji narod bio tako zaokupljen ratovanjem kao taj narod.Njegova se povijest jednostavno odvijala pod znakom neprestane borbe i trajnog vojnog sukobljavanja.Mozda odatle potjece uska povezanost Boga i sudbine izabranoga naroda:Jahve je u ratu,i to na strani Izraelaca,predvodeci ih i postizuci za njih ratne pobjede.Zidovski neprijatelji su neizostavno i Jahvini neprijatelji,stoga je ratovanje eminentno sakralni cin.Jahve je,to znaju mnogi poznavatelji judaizma reci,taj nacionalni i ljubomorni Bog,poglavito ratnik,osvetnik i pobjednik.
Medjutim,na ovom mjestu je posteno i nuzno reci da se takav dojam dobiva kad se Biblija povrsno cita.Ispravno i religijski citana,Biblija kazuje da svrha ratovanja nije vremenita pobjeda nego uspostava Bozjeg kraljevstva pravde i ispunjenje zakona,dakle sluzenje Bogu.Ako se zaboravi na Boga,ratne pobjede se nuzno pretvaraju u poraze.Maimonides bi rekao,da je cilj rata uspostavljanje pravednog i miroljubivog drustva.
Drugacije je s krscanstvom.Ucenje ustanovitelja krscanstva Isusa Krista je bilo mitrotvorno i to na radikalan nacin.Ono nije dopustalo ni obrambeni rat,nego je dosljednom primjenom zapovijedi ljubavi trazilo oprastanje neprijatelju.No to su obdrzavali tek prvi krscani.Pobjedom cara Konstantina u IV.stoljecu krscanstvo se na mnogo mjesta i u mnogo slucajeva pretvara u mocnu bojovnu ideologiju,u nekim dijelovima svijeta cak u strogo drzavno uredjenje u kojemu se zabranjuju sve druge religije.Tako Crkva,nositeljica krscanstva,biva uvucena u svjetovne poslove i politicka sukobljavanja.U ime krscanstva krscani vode ratove,a svetim ratom nazivaju vojni pohod na Jeruzalem i tako se nemaju vise cime hvaliti u usporedbi s muslimanskim dzihadom,mada su mnogi istaknuti krscani,i u ona vremena,smatrali da je spajanje rijeci"sveti"i"rat"jednostavno svetogrdje i moralno monstruozan cin.
Nekoliko rijeci i o svetom ratu u najmladjoj obnovljenoj religiji:u islamu.U njemu se,sto je poznato,spajaju mnogi elementi iz obiju tradicija:iz ranoga zidovstva dolazi bojovno raspolozenje i obredno odredjenje,a iz kasnijega krscanstva ideologija nasilnog prozelitizma.Ime za sveti rat je dzihad,iako ta rijec zapravo znaci sveukupno duhovno i materijalno pregnuce u ostvarivanju Allahova zakona.Dzihad je,dakle,obveza pojedinca i zajednice da ulaze potrebni napor kako bi se ostvarila neka zadaca koja proizlazi iz duznosti propisane islamskim vjerozakonom.U pocetnom razdoblju islama dzihad je znacio uglavnom ideolosku i moralnu borbu,dok je u kasnijoj povijesti dobivao oblik nasilnog pregnuca,oruzane borbe i svetoga rata.
(Fra Petar Andjelovic-"VJERNI BOGU VJERNI BOSNI")
|
