Midhat Ajanovic-Ajan-SJECANJE NA SARAJEVO-SLIKE UZASA-1
Kada covjek,nakon blizu tri stotine dana provedenih u sarajevskom paklu nastoji da racionalizira sve sto mu se u tom periodu desilo shvati svu uzaludnost takvog pokusaja.U Sarajevu je svaki dan isti.Tu su se odavno prestali odredjivati
dani u sedmici,datumi,cak i mjeseci.Jedino mjerenje vremena su jos godisnja doba.Od petog aprila 1992.godine
nije prosao niti jedan dan u kojem na grad nisu padale cetnicke granate koje su uvijek izazivale smrt,ranjavanje,
rusenje,pozare...
Kada napustite taj grad i zatvorite oci,pred vama samo promicu sliku uzasa koje je nemoguce sistematizirati,
razdvojiti na vise ili manje upecatljive.Pogotovo ih je nemoguce poredjati hronoloski.Dok su telefonske veze,prva tri mjeseca rata,jos radile,mnogi prijatelji iz razlicitih zemalja su me zvali i pitali sta se to desava u Sarajevu i sa Sarajevom.Svakom sam odgovarao isto.Molio sam da me postede opisa situacije u paklu u koji je pretvoren moj rodni grad.Ionako mi ne bi vjerovali.Kao sto i ja sam ne bih vjerovao da je sve to,bas tako moguce na bilo kom dijelu planete.Da se sve ne desava u mom gradu,u mojoj,tako reci,kuci.
A mogao sam im o svemu govoriti.O zeni,mojoj komsinici,sezdesetprvo godiste,kojoj je geler minobacacke granate prosao kroz sljepoocnicu dok je bila na kucnim vratima.O njene dvije djevojcice koje su satima nakon toga pokusavale da probude majku.O mom drugom komsiji Hamedu,vlasniku najstarijeg kamiona u gradu koji je"glumio"u mnogim filmovima.Sahranjeno mu je samo truplo,jer mu je granata raznijela glavu na molekule.O glumcu Nerminu Tulicu kome su geleri otkinuli obadvije noge do kukova.Zbilo se to na prvi rodjendan njegove kcerke.Dva mjeseca kasnije rodila mu se druga.O imamu Begove dzamije koji je u jednom djelicu sekunde izgubio zenu i tri kceri.O dvoje djece koji su poginuli jedno pored drugog.Prvoga je raznijela granata,a drugog su usmrtile kosti prvog.O covjeku koji lezi na cesti drzeci u lijevoj svoju desnu ruku koju mu je cas ranije otkinuo metak protivavionskog mitraljeza.O beskrajnoj tuzi u ocima oca koji sahranjuje svoju sedmomjesecnu bebu.O izbezumljenosti djece koja ne znaju sta je zivot izvan podruma i koja nisu saznala sta znaci zaspati u tisini.Bez granata.O strahu zivotinja koje cvile pred haustorima moleci da im neko otvori,jer instinktivno osjecaju da je unutra sigurnije.O urlicima zivotinja iz zooloskog vrta koje su umirale od gladi jer ih nije imao ko nahraniti.Ni cime...
Ili,mozda,o masovnim stradanjima.O tome kako je cetnicima najdraza meta kada se ljudi skupe u velikom broju na jednom mjestu.Kada granate precizno ispaljuju na redove za kruh,vodu,humanitarnu pomoc...Kako su im posebna poslastica granatiranje groblja u vrijeme dzenaza.Cesto se dzenaza ili sprovod jednom pretvori u posljednji ispracaj njima desetorici.
Ili,mozda,o onom sto sam licno dozivio.Kada su ljudi iz Gradske skupstine napravili izlozbu mojih karikatura u centralnoj,glavnoj ulici desetak posjetilaca je poginulo i dva puta toliko ranjeno.Granata je pala bas u vrijeme kada su napustali improviziranu galeriju,nekadasnji salon namjestaja.Bio sam u smjeni u redakciji"Oslobodjenja" kada se pod strahovitom paljbom cetnickih tenkova srusila prva od dvije poslovne zgrade te novinske kuce.Zestina urusavanja zgrade je bila takva da sam pomislio:"Zasto je ovaj grad toliko kaznjen.Pored sve sile topova,tenkova,monobacaca,
sada jos i zemljotres".Mozda o tome kao su mi cetnici,tacno na rodjendan,dvadesetog oktobra,srusili kucu...
Cak i mi koji smo imali informacije o tome da ce cetnici napasti Sarajevo i potpuno svjesno ostali u gradu,bili smo zaprepasteni surovoscu s kojom su se lesinari obrusili na grad.Svaki stanovnik Sarajeva prosao je faze od straha koji granici sa ludilom,pa do iste takve hrabrosti i na koncu do potpune ravnodusnosti prema svojoj smrti i zivotu.U Sarajevu jedna cigareta kosta vise nego ljudski zivot.Mnogi,naravno,nisu izdrzali konstantno prisustvo smrti u svojoj neposrednoj blizini,rijeke krvi koje se svakodnevno slijevaju sarajevskim ulicama.Stoga je u gradu mnogo ljudi koji su poremetili pamecu.
Da li bi slika sarajevskog kosmara bila uvjerljivija ako bi se pominjale njegove spaljene dzamije i crkve,muzeji i spomenici.Nazalost,ne postoje rijeci kojima bi se mogao opisati osjecaj Sarajlije ili covjeka koji voli Sarajevo kada vidi poruseni Vratnik ili Bistrik,sprzenu Bas carsiju,staru gradsku Vijecnicu u plamenu,olimpijsku sportsku dvoranu
"Zetra"pretvorenu u zgariste,presahle sarajevske cesme...
O Sarajevu se,medjutim,moze govoriti i na drugi nacin.Iako pod stalnom paljbom granata i izlozeni neprestanom ubitacnom djelovanju profesionalnih ubojica,snajperista,Sarajlije nisu dopustile da se u njihovom gradu ugasi zivot.
U takvoj situaciji sarajevski glumci su izveli pet pozorisnih premijera,muzicari snimili veliki broj patriotskih pjesama,
mladi filmski umjetnici su snimili dokumentarne zapise o stradanju grada i sacinili nekoliko video spotova koji ne zaostaju kvalitetom za standardima onih nastalih u najoptimalnijim uvjetima velikih svjetskih studija.Pisci su napisali,a stampari odstampali niz novih knjiga,stvorenih u ratu,od kojih su dvije antologijske:"Rjecnik bosanskog jezika"Alije Isakovica i"Ekonomski genocid nad Muslimanima"Mustafe Imamovica.Odrzano je na desetine likovnih izlozbi,a neki sarajevski umjetnici,skulptori,izumjeli su novu likovnu podvrstu:kreiranje skulptura od ostataka razbijenih stakala i fasada i minobacackih gelera.Pisci su odrzavali svoje recitale u rovovima,na prvim linijama odbrane grada.Svaki dan u Sarajevu bi izasla dva dnevna lista"Oslobodjenje"i"Vecernje novine",na najrazlicitijem papiru i formatu,te nekoliko periodicnih magazina i casopisa,od koji su neki pokrenuti tokom rata.
Redovno je emitiran radio i televizijski program.Sarajevski ljekari spadaju u red najvecih heroja i njima ce se posvecivati cjelokupna poglavlja buducih medicinskih udzbenika.U sarajevske bolnice,koje su kao i svi drugi objekti neprekidno pod paljbom,kao na tekucoj vrpci stizu teski ranjenici i bolesnici.Svakom od njih pruzena je zadovoljavajuca zdravstvena pomoc,iako u bolnicama nema dovoljno lijekova,zavoja,cak ni struje i vode,a ljekari su se,izmedju ostalih stvari,potpuno odrekli spavanja.Porodi se vrse u srednjovjekovnim uvjetima jer su barbari sa brda,jos pocetkom rata,razorili gradsko porodiliste.Uprkos tome,Sarajevo je svo vrijeme rata dobijalo nove,zdrave
stanovnike.
Iako u Sarajevu nema struje,vecina njegovih gradjana se naucila elektricarskom zanatu.Radio i televizijski program ljude prate i prikljucuju sijalice pomocu akumulatora iz automobila koji su im ionako nepotrebni.Grad mjesecima nema tekuce vode,ali se u Sarajevu odrzava licna higijena tako da nije bilo vecih epidemija.Dugi redovi pred Pivarom,koja posjeduje vlastiti izvor vode,Sarajlije sa kanistrima u ruci koji tako riskiraju da ih pogodi granata(sto se vise puta i dogodilo)svakodnevna su pojava.Nova ratna vjestina je kako od tako male kolicine vode odrzavati licnu higijenu,kuhati,oprati posudje,odjecu i ocistiti kupatilo.Stare Sarajke su postale velemajstori u spremanju raznovrsnih specijaliteta od rize i makarona,jedinih prehrambenih artikala kojih u gradu ima u dovoljnim kolicinama.Od rize se pravi i rakija,a u kafanama koje rade"iz inata"moze se jos uvijek cuti stara bosanska sevdalinka...
I to je slika Sarajeva,njegovog,cini se,neunistivog duha.
Svaka od ovih slika,uzete pojedinacno ili sve zajedno,govori o nevidjenom stradanju grada i ljudi.Ali nedovoljno.
Stoga je najbolje o Sarajevu govoriti bez emocija.Samo redjanjem golih cinjenica moguce je shvatiti razmjere tragedije tog grada...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"SMRT U SARAJEVU")
|
