Ivan Sarcevic-JAVNO (NE)MISLJENJE
U nas se cesto i neutemeljeno poziva na javno misljenje,fragmentirano,sektorijalno,podijeljeno na bezbrojne javnosti i-konfliktno,bas kao i nase drustvo:od carsijske do medijske,od zaplotnjacke do otvorene,od individualne do kolektivisticke javnosti.
Javno misljenje u nas se najcesce svodi na dva oblika.Jedno je zakulisano,tracersko,ono koje svoju snagu crpi iz orobljavnja dostojanstva i privatnosti osobe.Drugo je tzv.volja naroda(etnicke i religijske zajednice)ili"politike stranke",sto je u konacnici plebejsko,mitolosko i ideolosko misljenje.Stovise,tu nema govora o nekom misljenju nego vise o raspolozenju-dirigiranom,grupnom ili masovnom.Odatle se ne samo pojedinci nego skupine,stranke,citavi sustavi i kolektivi ravnaju prema diktatu svoga raspolozenja a ne prema logickim,etickim ili vjerskim uvidima i nacelima.
Javnost i njezino misljenje trebali bi biti kontrola i stimulans,kako vlasti,tako i svih centara moci koji su zaduzeni za promoviranje jednakosti i slobode svih ljudi(A.Nuhanovic).Nazalost,snaga nasih javnosti ne pociva toliko na moralnosti i kompetenciji pojedinaca ni struktura koliko na njihovoj potkupljivosti i ekonomskoj moci da vladaju svim,pa i informacijskim prostorom.
Danas se uznosito govori kako je proslo vrijeme komunizma u kojem je vladala cenzura.Ipak,danasnja sloboda misljenja i rijeci je mnogo vise (auto)cenzurirana nego sto se hoce vidjeti-unutar"vlastite"javnosti,vlastitoga kolektiva, vlastitih novina(medija),vlastitih crkava i vjerskih zajednica,obrazovnih i akademskih institucija.I dok se prema sebi i svojima postavljamo s autocenzurom,s ljubavlju bez istine,dotle nema nikakve cenzure,cak ni elementarne odgovornosti za rijec u odnosu prema drugima:dopusteno je,pa i pozeljno,izmisljati neistine i mrziti ih.Laz i kritizerstvo prema drugima,a pristrana ljubav i odsutnost samokriticnosti prema sebi i svojima,matrica su stvaranja nasega javnoga (ne)misljenja.
Posebno su se na dva mamca uhvatile udice nasih aktualnih javnih diskursa,na mogucnost novoga rata i na Kosovo.U stvari,opet je dirigirano raspolozenje potisnulo stvarno misljenje.Kriza moze biti i gora,incidenata mozda i bude,ali oruzanog sukoba tesko da ce biti.To je sredstvo zastrasivanja i pristanak radikalima koji bi to i htjeli.Oni ionako lesinarski zive na konfliktima.
Sto se tice vezanja Kosova s Republikom Srpskom,ono je samo obrnuta propaganda i strategija onoga sto oko Kosova stoljecima traje.Srpska je politika,osobito desetljecima prosloga stoljeca cinila sve da Albancima oduzme autonomiju i tako je ucinila da su oni prakticno postali autonomni.Politika za autonomnu drzavu Republiku Srpsku sada to cini obratnim putem i opet svim sredstvima.I kao sto je u prosloj drzavi od ugrozenih Albanaca u dobroj mjeri proizvodila nacionaliste(separatiste)i svim drugim servirala da su opasniji cak i od prljavih kradljivaca Roma i ustasoidnih Hrvata,sada uzima ulogu zrtve i ugrozenosti,pri tome ne samo nijecuci zrtve drugih,nego proglasavajuci te zrtve krivima.
Sve u svemu,hoce se konstruirati javno misljenje(raspolozenje),od Banja Luke do Putina,da je nemoguce zivjeti zajedno,osobito ne s Bosnjacima.Tako se od zajednistva i prisilne integracije kao sredstva hegemonije na Kosovu i sire,kako je i poceo zadnji rat,doslo se do separacije i getoizacije kao mjere opstanka.Srpska politika se prometnula u svoju vlastitu negaciju.
Ako u konfliktu protivnici zadobivaju karakteristike onoga drugoga,ipak danasnjoj srpskoj oligarhiji Republika Srpska
ne moze biti kompenzacija za Kosovo,niti Srbi mogu biti Albanci.Ne samo zbog prisutnosti veceg broja nesrba u RS-u nego sto ima Srba na Kosovu,nego zbog velikog broja Srba sto zive izvan te nove"kosovske republike",dakle u Federaciji.Tako se i ovdje vidi suludost srpskog autizma.Od imperijalisticke memorandumsko-milosevicevske brige za Srbe na svakom pedlju"srpskih zemalja",doslo se do prakticne negacije Bosne i Hercegovine i kao zemlje Srba,do ponistavanja svega sto nosi pridjev bosanski.Zato za njih vise nema bosanskohercegovackih Srba.Imaju samo srpski Srbi.
Svim nasim javnostima,a politicko-nacionalna je dominantna,ostaje pitanje hoce li svoje misljenje i djelovanje nametati kroz strah novim ratom i zastrasivanjem kosovskim slucajem,dakle hoce li naturati prisilno zajednistvo s hegemonijom jednoga naroda ili geto-separaciju iskljucivosti i cenzure opet u dominaciji samo jednoga naroda.
("Oslobodjenje")
|
