Gojko Beric-VELEZ U DOGLODIMA
Mostarski Velez je juce igrao prvenstvenu nogometnu utakmicu u Doglodima.Protivnik mu je bio lokalni tim koji se zove SASK Napredak.Propitivao sam se kod nekolicine mojih prijatelja gdje su ti Doglodi?Pjesnik Ivan Kordic,Mostarac,rekao mi je da nikad nije cuo za to mjesto,ali da misli da bi ono moglo biti negdje u Hercegovini."Cetrdeset godina zivis u Sarajevu,a ne znas za Doglode!?",ukorio sam ga prijateljski."Ama,pusti me,ne znam gdje su Doglodi i ne znam sto ce Velez u tim Doglodima",branila se osjetljiva i drcna pjesnicka dusa.Nakon te male ankete,doznao sam da su Doglodi selo na periferiji Sarajeva u koje vecina Sarajlija nikad nije krocila.
Ali,zasto sam se ja toliko interesovao za Doglode kad vec u njima nikad nisam bio?Samo zato sto je to zapravo prica o danasnjem Mostaru,bolje reci o njegovoj civilizacijskoj propasti.Nemam nista protiv Dogloda i njihovog nogometnog kluba,ali tesko da je ijedan igrac iz predratnih generacija Veleza ikada cuo za to selo.Jos je teze pretpostaviti da je iko od njih mogao i sanjati da ce doci dan kad ce Velez tamo igrati prvenstvenu utakmicu.
Nedavno su me u Mostaru,gdje jos imam nesto rodbine i prijatelja,docekali vecernji suton,kisa i vjetar.Usao sam u prvi od tri taksija koja su stajala na standu kod Zeljeznicke stanice,u neku starudiju od automobila,i kao i obicno rekao taksisti."Vozite me do Velezovog stadiona."Taksista je imao cetrdesetak godina,bio je neobrijan i zijevao je."NIJE TO VISE VELEZOVO,TO JE SADA NJI`OVO",rekao je pogledavsi me ispitivacki.Naravno,znam da je to sada"nji`ovo",ali za mene ce to uvijek biti Velezov stadion.
Izasao sam kod njegovog sjevernog ulaza.Mracan i prazan stadion pod Bijelim brijegom stajao je kao nijemi spomenik dva potpuno razlicita vremena-jednog u kome je bio hram fudbalske religije,i drugog u kome je postao simbol vlastitog poraza i sunovrata.Igrajuci punih cetrdeset godina u elitnom nogometnom drustvu bivse Jugoslavije,Velez je omogucio svojim mnogobrojnim navijacima da gledaju najvece zvijezde tadasnje drzave,od kojih su bar desetorica bili svjetske klase.Mostarske mahale su iz generacije u generaciju radjale nezaboravne fudbalske majstore,iza kojih su u klupskim vitrinama ostala i dva osvojena Kupa marsala Tita.
Velez je sa istog stadiona ispracao tzv.veliku cetvorku-Zvezdu,Dinamo,Partizan i Hajduk-sa pet-sest golova u njihovoj mrezi.Davne 1966.godine na beogradskoj Marakani je nanio Crvenoj zvezdi jedan od najtezih poraza u njenoj istoriji pobijedivsi je sa 6:2.Kad sam mu rekao o cemu cu pisati u ovoj kolumni,dugogodisnji urednik sportske rubrike OSLOBODJENJA Tomo Pocanic dao mi je pravi dragulj.On je slijedeceg jutra na sarajevskoj zeljeznickoj stanici kupio Politiku da vidi sta najugledniji jugoslovenski list pise o tom senzacionalnom mecu.Izvjestaj sa utakmice potpisao je cuveni Ljuba
Vukadinovic,veliki zvezdas i veliki autoritet medju fudbalskim perima.Ocjenjujuci ucinak pojedinih igraca,Vukadinovic je napisao da se u Zvezdi niko nije istakao,a najbolje pojedince u Velezu nije pomenuo po imenu,vec po mjestima na kojima su u timu igrali.Ispalo je da su Zvezdu na njenom terenu ponizili neki bezimeni tipovi iz provincije,a ne dokazani majstori.Taj potcjenjivacki gest bio je izraz Vukadinoviceve"osvete"za debakl njegovih prijestonickih vedeta.
Velez je imao fanaticne navijace koji su ga zvali Rodjeni.Mostarci su nacionalno bili jal`ovo,jal`ono:Muslimani,Hrvati,Srbi,Jugosloveni,Jevreji...Ali svi su bili Velezovci.
A onda su,cetvrt stoljeca nakon te slavne Velezove igre na Marakani nasi zivoti odjednom postali proslost na koju se srucilo uzasno zlo.Na red su dosli i Velez i njegov stadion.Cizma sovinisticke mrznje satrla je sve sto je zatekla u stadionskim vitrinama,kako bi i Velezov duh bio otjeran ispod Bijelog brijega.
Uskoro je i sam stadion postao mjesto velike ljudske tragedije,izvedene po scenariju cileanskog generala Pinocea.Na vec zapusteni teren,okruzen bojovnickim strazama,danima su pristizale kolone mostarskih Bosnjaka istjeranih iz svojih domova.Sa stadiona su deportovani u hercegovacke logore i zatvore.
Kad se rat zavrsio,Mostar je ostao podijeljen na hrvatski i bosnjacki dio.Grad vise nije licio na sebe,a ni Velez na sebe.Petokraka je izbacena iz njegovog klupskog amblema,a crvene navijacke zastave zamijenjene su zelenim sa polumjesecom.Petokraka je prije godinu dana vracena na svoje mjesto,ali ona ne daje golove i ne donosi slavu i novac.Velez se danas nalazi u trecerazrednom drustvu u odnosu na ono u kome se nekada takmicio,puki je siromah i slabo organizovan,a svoje utakmice igra na seoskoj livadi u Vrapcicima,sedam kilometara od centra grada.Danas za Velez dise jedva trecina grada,
mahom sirotinja koja zivi na lijevoj obali Neretve.Bilo je entuzijasta koji su proteklih godina nastojali da nadju svjetlo na kraju tunela i vrate Velezu nekadasnju slavu,ali su jedan po jedan odustajali od te uzaludnosti.
Ono sto je bio Mostar,to je bio i Velez.Etnicki i vjerski raznolik poput kakvog raskosnog vrta,otvoren i prelijep grad,Mostar je neodoljivo privlacio osebujne licnosti iz drugih sredina-pisce,slikare,glumce,naravno i fudbalere.Grad na Neretvi je u medjuvremenu izgubio svoj identitet i svoju magicnu privlacnost.
Oni koji su iz njega otjerani ili otisli,odnijeli su sa sobom i njegovu dusu.Ono sto je od te duse nakon rata ostalo,ubila je lokalna mafija.Danasnji Velez je preslika danasnjeg Mostara.Cak i kad bi upro sve svoje snage,Velez ne moze biti nista uspjesniji i bolji od grada u kome su etnicki podijeljene bolnice,
Vatrogasna sluzba,Hitna pomoc,Posta...I u kome ratni rovovi na Bulevaru i u Santicevoj ulici jos nisu zatrpani.
Stari problemi nisu rijeseni,a gomilaju se novi.Grad je podijeljen,a nacionalisticka vlast licemjerna.Zivot se odvija u znaku precutnog gesla:svakom svoja obala!Mostar je u materijalnom i duhovnom smislu u kolapsu,ali ga vise od svega razjeda etnicka i vjerska mrznja."Crkvom protiv dzamije,zvonikom protiv minareta","Mladi mjesec,zvijezda i kriz biju bitku na Neretvi",naslovi su koje u Mostaru mozete procitati u novinama.Neko stalno skrnavi Partizansko spomen-groblje,razbijajuci macolom ploce sa imenima palih boraca i crtajuci po njemu kukaste krstove.Nedavno je i na Starom mostu osvanuo kukasti krst.Vise se ne puca,ali se ratuje grafitima.Nema vise onakvih opisa Mostara kakve su za sobom ostavili Ivo Andric ili Zuko Dzumhur,jer nema vise ni onakvoh Mostara.Danas taj grad fascinira prolaznike ne samo svojom ljepotom vec i svojom nesrecom.Jedna Cehinja je prije nekoliko mjeseci snimila dokumentarni film o Mostaru,a svoje iskustvo je sazela ovako:"Nisam vidjela ljepsi i istovremeno tuzniji grad."
Mostar i Velez vise nikada nece biti ono sto su bili,a samo se idioti mogu tjesiti time da pod mostarskim nebom i dalju rastu cuvene smokve i sipci.
6.april 2006.
(Gojko Beric-"ZVIJERI NA OKUPU")
|
