Mile Stojic-UMJETNOST PODLOSTI
2.
Rekli smo vec da je Oskar Davico prakticirao dvije knjizevne prakse:jedna je bila apologetska i transparentna,ona je odavala pocast zemaljskim bozanstvima Titu,Partiji,Centralnom komitetu,revolucionarnom naslijedju,druga je negirala sve bogove i bozanstva i pokretala se samim duhom negacije.Prva je bila u sluzbi poretka koji je proklamirao internacionalizam,bratstvo medju ljudima i narodima,dok je druga bila samo poricanje,zelja za novim jos neosvojenim prostorima misljenja i pjevanja.Takav oblik DVOJNOSTI bio je karakteristican za nacin misljenja u socijalistickim zemljama,u nekadasnjoj Jugoslaviji posebno.Partijske dogme primale su se bespogovorno i malo je pisaca bilo u direktnom sukobu s rezimom,a s druge strane uvijek se njegovalo tzv.paralelno misljenje,koje se rugalo sistemu,otkrivajuci u proklamacijama savrsenosti apsurd i nesrecu cijele jedne zemlje.Ta skola licemjerja najlakse se moze opisati zgodom o jednoj skolskoj zadaci.Ucenik je dobio temu da napise sastav"Moja ulica".Otac,koji je slucajno procitao sastavak u kojem se nemastovito govorilo o cistim kucnim vezama,okrecenim fasadama,urednim balkonima s procvjetalim petunijama i blistavim stubistima,uctivim ljudima u pokretu i dotjeranim gospodjama,iznenadjen je rekao djetetu:"Ali,to nije istina,nasa ulica ne izgleda tako."Klinac je odgovorio:
"Znam.To je verzija za ucitelja.Imam ja i drugu verziju,za moje drustvo",te izvadio tajni papir iz torbe i poceo citati:"Moja ulica je strasno prljava.Stubista su mracna,fasade godinama neokrecene,susjedi se neprestano svadjaju,a pijanci pisaju po haustorima..."Djecak je,dakle,shvatio:ucitelja zanima klonirani svjetonazor,projicirana slika,idealizirani svijet,laz,a njegove skolske drugove stvarnost,istina.Stoga je svoj dozivljaj svijeta udvojio:zadovoljavajuci nemastoviti klise,on je zaradio najbolju ocjenu,ali je potrebu za istinom ipak sacuvao,makar tajno,makar za najblize drugove.Hvaleci partijske kongrese i referate,zemlju socijalizma s ljudskim likom,Davico je isto kao i ovaj ucenik izborio pravo da ostane nadrealist,da u svojim pjesmama bude svoj na svome,da izvodi sve one jezicne vratolomije i sadrzajne perverzije,jer samo oni koje partija nije odbacila mogli su opstati.
Lice je bilo ogledalo,nalicje mracni labirint.Pricu o idilicnoj ulici nije morao pisati samo spomenuti djecak,nju je u Jugoslaviji moralo izgovarati desetak razlicitih naroda,razlicitih,ponekad i suprotstavljenih interpretacija historije.Svi su se javno divili balkonima s procvjetalim petunijama i svjeze okrecenim fasadama,a svaki je ponaosob imao svoju verziju mucnine pri pogledu na zajednicko smrdljivo dvoriste.U knjizevnosti se ovaj fenomen manifestirao kao dvostrukost opusa,a u knjizevnom i javnom zivotu kao cisto licemjerje.Rijeci su u socijalizmu gubile vrijednost kao i banknote za koje su se prodavale.
U Jugoslaviji,za razliku od zemalja istocnog bloka,teorija socijalistickog realizma sluzbeno je odbacena relativno rano.Na kongresu jugoslavenskih pisaca,
odrzanom 1952.u Beogradu,Miroslav Krleza istupio je s cuvenim referatom,u kojem govori da socijalisticki angazirana knjizevnost nije obavezna,ali da je pozeljna.Ovaj kompromisni referat danas nam izgleda potpuno anakrono i dogmatski,medjutim,ne treba zaboraviti da je on za to vrijeme bio napredan i da je,svojim ozvanicenjem,spasio ne samo minimalni prostor knjizevnog izraza nego i zivote nekoliko najtalentiranijih pisaca,koje je tadasnja partijska ideologija proglasila"burzoaskim"i"dekadentnim",pocev od ostarjelog Tina Ujevica do mlade eroticne Vesne Parun.Krlezin referat pokusao je premostiti provaliju izmedju dogmatskog diktata crvenog centra i impulsa slobodnog stvaranja,jer je znao da se otklon od Moskve dogodio na planu subordinacije,
a ne na planu ideologije.Razdoblje"antistaljinistickog staljinizma",dakle,nije metodu socijalistickog realizma pomjerilo iz sredista svog svjetonazora,ono ju je i dalje smatralo pozeljnom,ali je otvorena teorijska mogucnost i za"burzoasko stvaralastvo",s tim da ono ne bude previse"dekadentno".Jedan broj knnjizevnika ostao je i dalje vjeran sovjetskoj teoriji,tako da su sve do pocetka sedamdesetih najtiraznije knjige zastupale"subjektivni odraz objektivne stvarnosti",kao sto su djela Dobrice Cosica,Mihaila Lalica,Radovana Zogovica.Druga grupa prihvatila je,poput Davica,udvojenost,bili su,dakle"i tamo i ovamo"i socrealisti i modernisti.Najveci broj mlade knjizevne generacije u tom hijatusu priklonio se"modernizmu",a to znaci KRIPTOGOVORU:alegoriji,
koja se moze tumaciti istodobno na dva nacina,ili potpunoj metaforicnosti,koja se s aspekta kritike mogla smjestati u zapadnjacki model modernosti,ali je s aspekta citateljstva predstavljala potpunu hermeticnost i neprivlacnost.Za razliku od TENDENCIJE,oni su najcesce zastupali L`ART POUR L`ART,
stvarajuci dozlaboga hermeticne i zakucaste stihove,koji su djelovali"moderno",ali nisu pokazivali stvarnog unutrasnjeg razloga svojeg postojanja.Stari socrealisticki pisci bili su i dalje protezirani jer su govorili o"revoluciji koja tece",bili su zastupljeni u skolskim programima,dok su modernisti bili,doduse,
objavljivani,ali nerazumljivi,necitani i nikom atraktivni.I kriptogovor je,kao i udvojenost,bio na neki nacin oblik knjizevne hipokrizije,ali i jedini put da se ne upadne u apologiju sterilnih modela"najboljega od svih svjetova".
Citaocima zapadnih demokracija tesko ce biti shvatiti da je materijalna pozicija pisca u komunizmu bila puno bolja nego u zapadnom svijetu.Dok je na zapadu pisac prepusten nemilosrdnosti trzista i cudima citatetljske publike,u socijalizmu se za pisca brinula partija,osiguravala mu tiraze,knjizevne nagrade,mjesto u lektiri i nacionalnoj akademiji.Usavsi u partijsku orbitu,knjizevnik nije morao preispitivati kvalitetu svoga pisanja-on je trajno,bez obzira na kvalitetu svojih knjiga,bio osudjen na uspjeh,a rijesio bi i sve svoje materijalne probleme,dok bi"simpatizeri"obicno dobivali mjesta"sekretara"knjizevnog drustva,koje je funkcioniralo kao vrst produzenog politbiroa.Bila su mu osigurana putovanja ako ne na predsjednickom brodu,kao u slucaju Krleze ili Cosica,ono barem u inozemstvo,na usavrsavanje.Kao protuuslugu morao je ciniti tek jednu sitnicu-propagirati program partije.Pisci su sjedili u plenumima Centralnog komiteta jer su oni kao"savjest naroda"davali legitimitet"avangardi radnicke klase".I"realisti"i"udvojeni"i"metaforicari"bili su frustrirane,rascijepljene licnosti,DUSE KOJE CVILE.
(Mile Stojic-"JUTRO U POMPEJIMA")
|
