Branko Tomic-ALEKSICI OD TREBINJA VECI
Bas danas,25.maja,Trebinjac Alen Glavovic je zaokruzio trideset sedmu.A prije cetrnaest mislio je da nece docekati ni dvadeset trecu.Zivot mu se u po bijela dana gasio pod ostricom noza krvozednih kabadahija na plocniku rodnog grada.
Iz celjusti smrti istrze ga Srdjan Aleksic,sin Radov,junak zla vremena,koje bi,da takvih kao Srdjo nije bilo,jos crnje i grdje ostalo u pamcenju.
Aci zivi u Svedskoj sa suprugom i dvoje djece.Srdjan pociva u miru na trebinjskom groblju uz prerano preminulu majku i stradalog brata Vujadina.A Rade sam,sa tri teske rane,tuguje svoju tugu i kao Covjek hoda uspravno.U nepresusnom zalu za poginulim sinovima,u beskrajnom ponosu sto ih je bas takve imao.Prica je potresna,a poruka duboka i plemenita.Dugo je bila zapretana tamnim velom sutnje,
da bi tek ovog proljeca prkosno progovorila o tom,po Srdju kobnom 21.januaru devedeset trece,
kojeg ce,bude li srece,slaviti neke bolje buduce generacije.
-Krenuo sam tog dana oko dva sata popodne,prisjeca se Alen,na pijacu,da prodam neke stvari.
Vrijeme je bilo vedro i toplo,pa i da nisam trazio"koru hljeba"izasao bih na ulicu.A,bojao sam se,
naravno,i vojske i policije,jer se za sekund mogla izgubiti glava.No,uvijek mislis"nece bas mene",pa se nekako kreces,sa strahom ali mrdas.Na prilazu pijaci presrela su me dvojica policajaca.Traze licnu kartu.Pokazujem i licnu i rane od eksplozije.Rane ne gledaju,a mladji glasno cita moje ime i prezime.
Prezrivo pita:"Balija,a gdje ti je Alija?"Samo sto zaustih nesto da kazem zviznu mi dva samara."U Bilecu s njim,u zatvor!",govori starijem koji me nije ni dirnuo.Ja se izgubih...Vode me ka SUP-u.Drhtim od straha,ali se sve nadam da ce me neko od prijatelja prepoznati.Nazalost,ne vidjeh nikog.Onda odnekud izleti neki rezervista i odmah poce da divlja:"Daj baliju `vamo,da mu ja majku balijsku..."
Utom,iz auta izadjose jos trojica.Zgrudvase me,usukase mi vrat,kad odjednom doleti Srdjo.Razgrnu ih,zgrabi me,i samo sam cuo da kaze:"Bjezi!"Niceg se vise ne sjecam.
Aci je pobjegao,a trebinjski lesinari ustremili su se na Srdjana Aleksica,istaknutog sportistu i glumca,
Velikog Sina od Velikog Covjeka,koji je,dok je bratija orgijala na plocniku maltretirajuci Alena samo zbog imena,u obliznjem kaficu sjedio sa drustvom i kroz prozor vidio da se Aci koprca u rukama spodoba.Ni casa nije oklijevao.Skocio je medju zvijeri da odbrani nemocnog prijatelja.Prijatelja je odbranio,ali je svoje cojstvo platio vlastitom glavom.
Mozda bi bivsi plivacki rekorder savladao svu cetvoricu bijesnih gadova da jedan od njih nije bio karatista,koji je mucki,s ledja,pokosio Srdjana.Oborili su ga na plocnik i bjesomucno tukli.Gazili su ga nogama,udarali kundacima,sve dok nije klonuo.Pao je u komu i vise se nikad nije probudio.Ostalo je zapisano:"Odbranio je Alena,ali ne i sebe...Mozda i zato sto je njegov cin bio`i mucenicki i podviznicki`,
umro je Srdjan na Svetoga Savu,27,januara."
Posmrtni govor drzao je Otac.Posmrtnu citulju napisao je Otac.Neizrecivim bolom i jos vecim ponosom uklesao je rijeci:"Umro je vrseci svoju ljudsku duznost!"
A kasnije ce Rade reci i ovo:
"Danas,godinama nakon moje tragedije,mnogi me pitaju kako nastavljam zivot kada sam izgubio dva sina,svoje potomstvo.Jedini odgovor je da covjek mora biti spreman na sve nedace u zivotu.One se ne mogu zaboraviti,tuga izbrisati,ali se moze preko svega prekoraciti i krenuti dalje.Kao kod Maka Dizdara-valja nama preko rijeke.Moja je tuga duboko u meni i moram je nositi do kraja zivota,trudeci se da druge ne opterecujem njome,trudeci se cak i da budem veseo kad se drugi vesele...Srce place,ali ponos postoji.Jer,Srdjan je radio ono sto bi svaki normalan roditelj zelio da mu sin i dijete radi...
Srdjova pogibija ima odredjenu ljepotu,jer ima poruku,poruku za buducnost,poruku covjeka za covjeka.Mi koji zivimo treba da vidimo tu poruku,da je gajimo i da je koristimo,kao nesto sto ce pomoci da dobro zavlada..."
Slusao sam nedavno ove plemenite rijeci nekoliko puta u dokumentarcu RTS-a;citao sam izjave prijatelja i komsija,koji sa svih strana traze da se trajno obiljezi Srdjanovo veliko djelo;razgovarao sam sa Alenom i drugim Trebinjcima o Aleksicima,i od svih cuo samo jednu rijec:LJUDINE!
Pomislih,kako bi svijet bio ljepsi da je vise Srdja?!Kako bi Trebinje opet zracilo ponosom,kao nekad,u lijepa vremena,kad nije gledalo ko je koje vjere i kako se ko zove.Ne cuh,nazalost,za vise Srdja od Srdjana Aleksica.Pa,kad ih nema,pamtimo bar njega.
-Moja je duznost,dok sam ziv,kaze Alen,da svake godine odem u Trebinje i na njegov grob odnesem cvijece.Kad mene vise ne bude,cinice to moj sin.On mora znati da je imao oca zato sto je postojao jedan Srdjan Aleksic.
Rade se raduje svakom Acijevom dolasku,raduje se svakom povratniku koji je samo zbog imena prognan sa svog ognjista.
"Ja nemam Srdjana,veli,ali imam ono sto ga zamjenjuje.Negdje tu,na ulici trebinjskoj,u ljudima koji dodju sa strane,cini mi se da je Srdjan.Zelim da u svakom bude zrno Srdjana.Bila bi to sreca za sve nas..."
Tako govori Rade Aleksic,pravnik,trener brojnih generacija trebinjskih kosarkasa,veliki Covjek iz komsiluka koji je odgajao svoju djecu da u ljudima prepoznaju samo ljudsko i da to posteno i casno brane.Njegov Srdjo osvjetlao je u ratu nagrdjeno lice grada podno Leotara.Govore danas da ce mu podici spomenik.Cak i oni koji su cetrnaest godina cutali pricaju da ga zasluzuje.U Novom Sadu htjela je grupa uglednih gradjana jednoj ulici da podari njegovo ime,ALI RADIKALI NI DA CUJU.Nekih inicijativa bilo je i u Beogradu,ALI SAMO DOK SE REPORTAZA VRTJELA NA EKRANIMA.
Aci ne vjeruje da ce se Trebinje u skoro vrijeme oduziti Srdjanu Aleksicu.Jos su,veli,jake mracne snage.
TAKO DANAS U ISTOJ SPOMEN-SOBI,GDJE JE ISTAKNUTA SRDJANOVA SLIKA,S TITOVKOM I PETOKRAKOM NA CELU,STOJI I SLIKA NJEGOVOG UBICE.Jedan od cetvorice zlocinaca je poginuo na ratistu,a ostali su odlezali dvogodisnje kazne i slobodno setaju Trebinjem.IZVJESNOG SUPICA,KOG JE ACI DOBRO ZAPAMTIO,NIKO NE DIRA.
CAK NI ADVOKATA KOJI JE NA SUDJENJU KAZAO:"TAKO MU I TREBA KADA JE BRANIO BALIJE."
E,zbog takvih se mora pamtiti ime Srdjana Aleksica,odvaznog mladica koji je imao 26 godina kada je u zlo doba,"vrseci svoju ljudsku duznost",od smrti oteo Alena Glavovica,a svoj zivot dao nekom boljem buducem vremenu.Valjda ce jednog dana ponovo doci...
|
