Jusuf Trbic-GEBELS IZ NASEG SOKAKA-3
...Simicev ratni put poceo je znatno prije rata.Beogradske novine,posebno POLITIKA,bile su i za njega poligon za pripremu zavrsnog obracuna.Njegove ceste prozivke potencijalnih neprijatelja srpstva vec na pocetku rata dobile su zeljeni epilog,kad su oni koje je prozivao poceli nestajati ili bili odmah brutalno ubijani,poput Ferida Zecevica,Asima Fidahica i mnogih drugih.
Prvi dan aprila 1992.godine donio je eksploziju Simicevog rodoljublja.Dok su Bosnjaci drhteci sahranjivali svoje mrtve,RADIO-BIJELJINA je grmjela pjesmama trijumfa i saopstenjima od kojih se ledila krv u zilama.I tako je to trajalo do kraja rata.A svoj upecatljivi rukopis krvnika Simic je ostavio na stranicama SEMBERSKIH NOVINA,koje je brzo prekrstio u SIM NOVINE-novine Semberije i Majevice,kako se zvala i srpska autonomna oblast.Te su novine pratile vrijedno sve tokove rata i sve napore velikosrpske propagande,trudeci se,u duhu provincijskog podanickog mentaliteta,ici i korak ispred u dokazivanju privrzenosti velikosrpskim idejama.Brojne tekstove je on u tim novinama napisao i potpisao.Citiracemo samo neke.
Prvi broj SIM NOVINA nosi datum:15.maj 1992.godine.U njemu su sumirani dogadjaji iz prvih dana aprila u Bijeljini.Pero Simic pise:"Muslimanski ekstremisti iz Bijeljine,pojacani ubacenim naoruzanim Siptarima i pripadnicima"zelenih beretki"1.aprila ove godine pokusali su izvrsiti najbrutalniju agresiju na srpski narod,srusiti legalnu vlast i prije proglasenja suverene,sada vec bivse Bosne i Hercegovine,
zagospodariti Bijeljinom.Prosto receno,htjeli su prvom islamskom ekstremisti Aliji Izetebegovicu za Bajram podariti srpsku Semberiju.Medjutim nisu uspjeli".I tako dalje,u istom stilu.U tom broju je Ljubisa Savic Mauzer,kao komandant Kriznog staba SDS-a,izrekao i jednu programsku recenicu:"Mi sada na teritoriji SAO Semberije i Majevice zaokruzujemo jednu drzavu".I dodao da na teritoriji SAO ne vazi vise ni jedan zakon Bosne i Hercegovine.U istom broju je i sef bijeljinskog SDS-a
dr Milan Novakovic,bliski Karadzicev saradnik,napisao tekst pod naslovom"Dzihad u Semberiji",
Predsjednistvo Skupstine opstine je objavilo da je obustavljena uplata poreza drzavi,da su blokirane republicke robne rezerve i da su ulice i osnovne skole dobile nova imena.
U tom broju je objavljen i spisak ubijenih"muslimanskih ekstremista".Te zene i djeca,ti stari ljudi,ti mirni gradjani,to su bili ti strasni muslimanski ekstremisti kojih su se Srbi toliko bojali,da su pokrenuli na njih ogromnu silu.Oni su pucali sa munara bijeljinskih dzamija,sa krovova,iz parka.I nisu uspjeli nikog pogoditi,nikoga raniti,cak ih niko nije vidio s oruzjem u ruci.A,priznajmo,cudno bi bilo vidjeti 60-godisnje zene sa snajperima,u ogorcenoj borbi s profesionalnim vojnicima.Nije vidjena ni jedna beretka,ni jedan siptarski ekstremista,niko nije zarobljen,nikome nije sudjeno,niko nije izveden pred kamere.Odletjeli su neznano kuda,a ni snajperista sa munare Atik dzamije nije uspio pogoditi nikoga,
mada je Arkanov stab bio pedeset metara od dzamije,u zgradi bivseg Urbanizma.Svi su nestali.
Ipak,Pero Simic pise:"Arkan i njegovi momci nisu mogli dozvoliti da gine neduzni civilni srpski narod u Bijeljini pred dobro organizovanim muslimanskim ekstremistima,ubacenim Siptarima i zelenim beretkama".
Bio je to samo pocetak.Vec u sljedecem broju Simic izvjestava o granatiranju Vladicanskog dvora u Tuzli.Redaju se price o muslimanskim zlocinima i srpskom herojstvu.U broju od 15 .avgusta Simic pise:
"Bijeljinu smo branili oslobadjajuci Zvornik,zatim Brcko i sada oslobadjajuci Majevicu".U sljedecem broju SIM NOVINE uvjeravaju citaoce kako nema koncetracionih logora ni u Semberiji ni u citavoj Republici Srpskoj,a novinar Tomislav Peric objasnjava otkud prica o logorima:"Zaista je sramota da Alija sa svojom masinerijom laze svijet".
Nema govora ni o etnickom ciscenju,kazu SIM NOVINE.Pero Simic to potvrdjuje u broju od marta 1993.godine,u udarnom tekstu koji pocinje ovako:"U Bijeljini dzamija vise nema,ali nema ni etnickog ciscenja kako to tvrdi Alija Izetbegovic".A zasto nema dzamija?Simic objasnjava:"U ranu zoru 13.marta istoga dana kada je sahranjeno 15 izmasakriranih Srba u Brckom,Semberijom su odjeknule detonacije koje su porusile prvo tri,a zatim jos dvije dzamije".Predstavnici opstine i politickih stranaka su,kaze on,osudili ovaj cin,a policija se dala u potragu za pociniocima.I nastavlja:"Ko bi mogao biti
egzekutor rusenja dzamija jos se ne zna,kao sto se ne zna ni ko je na podrucju zvornicko-tuzlanske eparhije srusio preko 30 crkava,dvadeset totalno onesposobio i isto toliko ostetio sa mogucom opravkom.Vrlo je vjerovatno da se pocinilac,odnosno pocinioci nece ni pronaci.
Pretpostavke se krecu od ozlojedjene grupe Srba koja je u ovom ratu izgubila mnogobrojne clanove porodica upravo od muslimanskih ili ubacenih hrvatskih teroristickih grupa.Medjutim,zanimljiva je pozicija bijeljinskih dzamija,koje,ako cemo biti iskreni,nisu,po medjunarodnom pravu,ni imale status
vjerskih objekata,jos od 5.aprila prosle godine kada je zavrsen rat u samom gradu.
Sa minareta dzamije za vrijeme ratnih sukoba u Bijeljini dejstvovao je snajper,a nekoliko lica je ubijeno upravo od tih snajperskih hitaca.U petoj dzamiji se nalazio dobro sakriven arsenal oruzja koji je u prvoaprilskoj ratnoj noci podijeljen muslimanima.Svima je dobro poznato kakav je status vjerskih objekata sa kojih se puca i ubija.Nakon bijeljinskih ratnih dogadjaja,dzamije,kojih vise nema,prestale su da budu vjerski objekti."...
(Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")
|
