Aziz Hadzihasanovic-GRIJEHOVI ZIVOTA
Ismet ef.Spahic,naibu reis,nimalo ne okoliseci,nedavno je moralnost vezao iskljucivo za vjernike.U svom prepoznatljivom stilu iscrtao je grubu granicnu liniju izmedju moralnog i nemoralnog.Moralni su samo oni koji vjeruju-logicno je zakljuciti da su ostali s druge strane casnosti.Reisov zamjenik je jos jednom pomogao radikalnim vladajucim ideoloskim i politickim statisticarima da lakse kvantificiraju i obiljeze pozamasnu skupinu ovdasnjeg pucanstva kao masu ogrezlu u sumnjivom moralu.To su,naravno,ateisti.
Slicne tvrdnje lansirane su u vise navrata i prije i poslije ove inkvizitorske misije naibu reisa.Culi smo to,umotano na manje ili vise delikatan nacin,od nekoliko velikodostojnika Katolicke crkve i Srpske pravoslavne crkve.Po takvim tumacenjima ispada da nije malo bosanskohercegovackog ziteljstva koje danas grca u kaljuzi ateistickog nemorala.Kao da su po tim prikazima korupcija,kradja,laz,sverc,
privilegije,lopovluci raznih vrsta,nacionalne i vjerske omraze,politicka hipokrizija,nekako blijeda slika Grijeha danasnjice naspram ateisticke posasti.O toj blijedoj slici po pravilu se zvanicno suti.
Iz duhovnih memljivih zidova prodire vlaga ideoloskog pragmatizma jedne vlasti i jedne politike.Sutnja o pravom"nasem"i"svom"Grijehu potiskuje se vjerskom polarizacijom ljudske savjesti na moralne i nemoralne,postene i nepostene,podobne i nepodobne kolicine intimnih covjekovih opredijeljenja i ubjedjenja.Iskljucivo na relaciji vjera-ateizam.
Atak na ateizam ocito je u razmahu.
Ateizam postaje"Grijehom grijehova"rangiran po vladajucoj duhovnoj i materijalistickoj nomenklaturi,na srecu mnogih promocurnih pronevjeritelja,lihvara,lazova,profitera,sjecikesa i konvertita iz prvih dzamijskih safova i prvih crkvenih klupa.U fenomenu orkestrirane hajke na ateizam(on se kao najveca babaroga po pravilu veze za socijalizam)potiskuje se,zapravo,elementarno pravo covjeka na slobodno ubjedjenje.Pri tome ne manjakaju iskljucivosti kao sredstva drustvene diskvalifikacije nevjernika.Na povrsinu cesto izbijaju ovovremeni,sasvim ovozemaljski,sasvim ideoloski i sasvim politicki angazmani jednog dijela uticajnih vjerskih krugova ovih i ovakvih prostora.Grubo se potiskuju,kako bi rekao Miroslav Krleza,sve"buntovne misli".
Suoceni smo,na zalost,sa primjetnom malaksaloscu i promukloscu gradjanskog glasa koji bi ustao protiv ovakvih-u sustini nikako i nikada izvorno vjerskih-ataka na covjekovu savjest.Nedostaje,ocito,
intelektualne snage i hrabrosti da se upre prstom na ono sto danas okiva sve napadnije ljudsku i gradjansku dusu.Na ono sto istupa u ime vjere a u sustini je antivjerski cin.Sve smo manje u prilici,zahvaljujuci klerikalno-nacionalistickim diskvalifikacijama onih koji ne vjeruju,da spoznajemo snagu i dosege povremenih ideoloskih i politickih lanaca koji se pletu oko covjekove intime i njegovih elementarnih prava.
Tek se danas vidi koliko manjka glas jednog Miroslava Krleze.
Snagom ovog genijalnog intelekta od prvih decenija ovog stoljeca M.Krleza usmjerava kriticku misao,beskompromisno i ubojito,prema onome sto u svim etapama dramaticne historije ovog podneblja-upravo onako kao i nama danas-lici pocesto na ideolosku novotariju i specifikum iskljucivo jednog vremena.Za tadasnju klerikalnu"toplu vodu",kao drasticno manipulativno sredstvo istinskim vrijednostima vjere za racun i u korist desnih ideoloskih i politickih koncepcija,Krleza je nalazio odgovarajuce prave i hrabre rijeci.Prosto je zapanjujuce koliko su njegove kvalifikacije i ocjene klerikalistickog"potiskivanja buntovnih misli"i dan-danas aktualne,i dan-danas validne i nuzne.Naprosto odslikavaju danasnje vrijeme.
Objasnjavajuci sustinu klerikalistickog prokazivanja ateizma kao"Grijeha nad svim grijehovima",Miroslav Krleza kaze u"Chestertonovoj knjizi o ortodoksiji"da je,u stvari,u pitanju masovno sijanje straha pred stvarnoscu kao i"strave koja obuzima covjeka pred istinitoscu"vremena kojem pripada.U ime toga svaki kriticki poziv na razum jeste iritiranje osinjeg gnijezda mistifikacija.Zato je,veli Krleza,veoma tesko ograniciti kontaminaciju gdje pocinje i gdje prestaje svaki vjerski i politicki fanatizam.Rijec je o fanatizmu kojim se hrani nedemokratska vlast.Na taj nacin prave,humanisticke znacajke svetih knjiga vjesto se potiskuju u stranu.U"Davnim danima"on upozorava da je svakom fanatizmu imanentan osobeni cinizam,sto podrazumijeva zelju politickih cinika da usmjere"psecu namjeru nekoga da bude vjeran ne ispitujuci okolnost da li ta vjernost vrijedi samo jednu uncu njegovog pseceg dostojanstva".Rijec je o gomili ulizica,karijerista,konvertita i trabanata vlasti.Takvi mistifikacijom stvarnosti zele citavom drustvu nametnuti"osjecanje grijeha zivota".Ideoloske i politicke Mesije reprodukuju se u svim vremenima,u svim historijskim dionicama.Krleza tvrdi istom prigodom da se,zapravo,jos nije pojavio ni jedan Mesija"a da prije njega nije zivotom stradalo nekoliko komparserija isto tako bozjih ugodnika,ali to,ipak,ne djeluje blagotvorno na uciteljicu zivota".Iz historije se jednostavno malo uci.Vjera se jednostavno grubo zloupotrebljava.
Vrijeme nasih vodja i laznih karizmi ovo davno Krlezino upozorenje tragicno potvrdjuje.
Tematiku osobenih klerikalistickih ataka na ljudsku svijest i savjest Miroslav Krleza nerijetko ugradjuje i u svoj literarni opus.O"pomodnim fratrima",kao metafori ideologiziranog i politiziranog crkveno-
institucionalnog pritiska na ljudsku dusu,on plasticno govori u romanu"Na rubu pameti".U"Zastavama"
oznacio je progonitelje ateista"sebeljubivim brbljivcima sa kojima svaki covjek uopste ne sudjeluje u razgovoru kao ravnopravno bice"-sveden je u takvim euforijama"potiskivanja buntovnih misli"na ulogu
"drugostepenog glumca koji izgovara slagvorte za partnere",jer"tu gospodu zanimaju iskljucivo i samo njihove vlastite uloge".Vjera se zlorabi u tim slucajevima u ime posve ovozemaljskih probitacnosti.
Povremene zahuktale strasti vjerskog fanatizma u ime sasvim konkretnih ideoloskih i politickih ciljeva M.Krleza kriticki tumaci tezom o"ratujucim religijama".On je u eseju"Ivan Mestrovic vjeruje u Boga"
eksplicirao vjerski fanatizam kao izdaju vjere i ako osobenu agresiju svake ideologizirane mistifikacije na svijest i savjest covjeka.Ovakve povremene uloge nekih vjerskih krugova on vidi kao"moralisticko
egzirciranje sa pokorom".U eseju"O Bogu"ukazuje na svu pogubnost shematizacije odanosti vjernickoj ideji u ime i za racun sasvim pragmaticnih ideoloskih i politickih ciljeva.On kaze da se u tim prilikama sa zlorabom koristi geslo:"Tko se kaje taj se moli,tko se moli taj vjeruje,tko vjeruje taj kleci,a tko kleci taj se klanja",tako da se oslobadjas buntovne misli.Na ovakav shematizam Krleza ukazuje kao na dramaticno i tragicno sredstvo manipulacije vjernickim ocjecajima u ime raznih sasvim odredjenih ideoloskih i politickih programa i ciljeva.
Vrijeme u kome zivimo jos jednom potvrdjuje utemeljenost teza M.Krleze o nehumanistickoj,
antireligijskoj sustini svih ekstremnih pretenzija vjere i njenih ovozemaljskih institucija i licnosti da preuzmu ulogu predvodnika i manipulatora svekolike misli i savjesti covjeka i drustva.
Ocito je da u metezu raznolikih vjersko-klerikalistickih ambicija sa kojima se danas suocavamo manjka univerzalnija,krlezijanska kritika ovdasnjih i ovovremenih"ratujucih religija" u sluzbi vlasti.Sutnja"ljudi od magle","ljudi od slame","ljudi-fantoma koji glume sutljivce",kako bi rekao M.Krleza u"Davnim danima",
zabrinjavajuce otvara vrata sve cescim i sve zescim najezdama vjerskog radikalizma kao mjere zivota i misljenja.
Ima nesto vise od obicnog sarkazma u nedavnoj poruci grafita na jednom beogradskom duvaru:
"Taman rijesim da se pomolim Bogu,Bog se promijeni".
Mijenjaju se zapravo ovozemaljske vlasti.
(Aziz Hadzihasanovic-"VRIJEME PROSLO-VRIJEME SADASNJE")
|
