Ramiz Alic,svjedok srebrenicke tragedije-2
KRVAVI JULI-2
...Bili smo na liniji do cetiri,a onda opet nazad,u Srebrenicu.U putu sretnemo trojicu momaka,radili su kao radio amateri.Rekose nam da ne mozemo dalje,da su cetnici vec usli u grad.Usli u grad?O,Boze moj!Ja sam na sebi imao pantale,stare patike,majicu i kosulju,a u dzepu dvije kasike secera.Tako,uglavnom,i svi ostali.Posli smo na drugu stranu,navise,i nakon dva sata stigli kolonu od 10 do 15 hiljada ljudi.
Srebrenica je pala!Mojih nema!Ne znam gdje su.Ne znam ni kuda cu.Niko nista ne zna.Vidim prvu smrt:
covjek ne moze da izdrzi,ubija se.Da prekrati muke i sebi i svojima.Tumaram okolo.Trazim majku.Dozivam sestru.Sustizem neke rodjake i prijatelje.Kazu mi da moji hoce u Potocare,pred UNPROFOR.Kakav crni UNPROFOR!Ali,opet,sta znam,nadam se,pomoci se,mozda.Samo da prezive...
Iz Srbije granatiraju kolonu.Vriska.Jauk.Panika...
E,sad,ugasi to...
Zaustavljam traku.Sutimo minut-dva.Suti i Nedzib,koji slusa razgovor.Ramo pali desetu cigaretu.Pa,nastavlja pricu...
Jedni kazu da idemo za Zepu.Drugi vicu da je bolje prema Tuzli.Treci pominju Kladanj...Bilo kuda da krenemo,ja teren ne poznajem.A nekud moras...Vodice imamo,ali ni oni nisu bas sigurni koji je put najbolji.Skontali su,na srecu,da narod ne bi bezglavo trcao,da pored puta ostavljaju papirice na kojima je pisalo"minirano".Tako se kolona,ipak,oprezno kretala,ali niko zapravo nije znao dokle cemo stici.Kod Susnjara nabasamo na cetnicke linije.Mrdnemo malo,a vatra s druge strane.Granatiraju nam pozadinu.Vec prve veceri brojimo mrtve.Ranjenih je mnogo.Medju njima i sest-sedam mojih poznanika.Snage ponestaje,a hrane vec nema.Dijele se posljednji zalogaji pogace.Ko ima-daje...
Teska je noc.Jeziva.Ne mogu dalje.Sklupcam se i zaspim.Sna se ne sjecam.Osjetih samo da me neko gura naprijed.Drijemajuci koracam.Velika je uzbrdica,hvatas se za sta stignes.Pomazemo jedni drugima,dok se moze.Vidim spaljene kuce,spaljenu zemlju,a u daljini asfalt izmedju Konjevic polja i Kasabe.Svakih pet minuta promicu tamo tenkovi i transporteri.Cujemo glasove.Zovu na predaju:"Predajte se balije!Predajte se Turci!"-deru se cetnici na megafone.
Zastajemo.Sve cujes,sve vidis,a nista ne mozes.Negdje u sumrak prelazimo Jadar i krecemo prema Cerskoj.Dva sata poslije ponoci doznajemo da je na zacelju kolone mnogo mrtvih i ranjenih.nikog ne mozes ostaviti,a i sam se jedva kreces.Ispred mene je moj drug Elvir.Usporava."Ne mogu dalje!"-veli
mi."Moras!"-kazem mu."Samo malo da odspavam...",moli me.Sjedam uz njega,vidim da je iznemogao.Pristize utom i Samir.Na zasjedi ga udari jedan od nasih misleci da je cetnik.
Zajedno prelazimo Drinjacu.Trinaesti je juli.Kcerka od moga brata danas puni dvije godine.Gdje li je,
Boze,malena?Gdje su mi mama,sestra i snaha?Sta li je sa babom i Sadom?Bojim se,a te misli nekako me vuku naprijed,daju mi snagu da se krecem.
Opet tamo,kod Snagova,upadosmo u zasjedu.Pa,hoce li iko ostati ziv?Sve manje u to vjerujem.
U po njiive zasuse nas vatrom.S jedne strane tenk,a s druge praga.Je li to nas kraj?Nije,ali je kolona vec poprilicno prorijedjena.Pet-sest kilometara puta te veceri uopste se ne sjecam.Isao sam,a spavao.Ni danas,kad mi dodju te slike,ne mogu se sjetiti sta se dogadjalo...Dosli smo do nekih Krizevackih njiva.Tamo nas je opat gadjala praga.U tom metezu,nas 200 krenulo je skroz kontra kolone.Poceo je i neki strahovit grad da pada,kao da se i nebo otvorilo da nas dotuce.Nikad veci led nisam vidio.Utom nam je neko javio da smo otisli kontra.Vratili smo se,ali kao i da nismo.To je vec bilo uzasno.Ljudi su umirali i ginuli,iscrpljeni od umora i gladi padali u nesvijest.Mnogi se nikad vise nisu probudili.Dosta ih je poludjelo...Stravicno!Negdje pred zoru,oko cetiri,nadjem Semsu,komandanta iz Srebrenice.Lezi na putu,a na nekih pet metara cetnik mu bacio bombu,po drugi puta ga ranjava.Podignemo ga i krenemo naprijed,prema Baljkovcu.Kaze nam da i tamo ima"praga",ali je,na srecu,nije bilo.Dva-tri metra od nas trojica brace.Srednji ranjen,ne zna za sebe,a druga dvojica iznemogli.Nema vise ko da im pomogne.Zdravih medju nama nema,tek poneko se jos otima.
Isli smo malo nanize.Razdanjivalo se.Od umora ni 50 metara nisam vidio ispred sebe.Cujemo cetnike.Hocemo da ih zaobidjemo,ali oni nemilice pucaju.Vriste,zavijaju...Neko rece da im je to zadnja linija prema Tuzli.Dakle,samo da to jos savladamo,pa eto slobode!
Ucinilo mi se da jos mogu.Krenem naprijed,ali onda odjednom zapuca.Sead skoci u rjecicu i kao kroz maglu cujem da kaze:"Osta Dimnjacar i u ovoj epizodi!"Hocu da se nasmijem,ali grc ne da.Ukoceno mi lice.Buljim unezvjereno u tu zadnju cetnicku liniju.Ne znam koliko je sati.Iza mene puce granata.
Dvojica mrtvih,devet ranjenih.Jednog iz Cerske nose na kocu.Noga mu prebijena,a imao je na sebi neke
"mrtvacke"cipele.Vicu mi da mu ih skinem.Prilazim lagano,ali tek sto sam jednu otkacio,samo je sijevnulo.Ja sam se potrbusio.U jednoj sekundi milion misli proleti mi kroz glavu.Granata je pala metar od mene.Pipam se po ledjima.Osjecam da je nesto vruce.Obje mi ruke krvave.Probam ustati.Desna noga ukocena.Boli.Strasno boli.Trzam i nekako je ispravljam.Uspijevam krenuti naprijed.Prilazi mi Sead.Ucini mi se kao da je malo bolje.Okolo ranjenici.Sead daje kutiju cigara za pola pastete.Pomjeramo se,a Smajo nas zove da se vratimo nazad.Pale cetnicke linije,veli.Pale su,pale!
Niko vise nema radosti na licu.Petnaesti je,krvavi juli.Teturam preko Nezuka.
Iz Tuzle dolaze po nas.Budim se u bolnici.Samo sto sam zaspao,sanjam bazen,a ucini mi se da cetnici vicu"Balije,predajte se!"Vrisnuo sam.Jedva su me smirili.Tad su me obuzele misli o mojima.Je li iko prezivio?
Nakon dva dana dodje mi u posjetu rodjak.Veli da su mama,sestra,snaha i malena na Dubravama,
pod satorima,a da su babo i brat ostali u Potocarima.Kad sam se malo pridigao odem do Dubrava.
Nadjem ih.One placu i od srece i od tuge,a ja ni suzu da pustim.Okamenio se.Sestra Izabela posljednja je vidjela babu i brata.Cetnik je bratu iz narucja otrgnuo Mirelu koju je Izabela sa deset godina brizno cuvala sve do Dubrava.
Kad sam se oporavio,u Tuzli sam po treci put krenuo u srednju skolu,ali je opet nisam zavrsio.U oktobru devedeset pete otisao sam u Njemacku.Tamo sam poceo novi zivot,ali sam 2000.godine dobio izgon.
Misli o babi i bratu nisu mi dale mira.Nadao sam se da su negdje zivi.Medjutim,kad mi je snaha rekla u Njemackoj da hoce da se uda,shvatio sam da nema vise moga Sade.Sa suprugom Dijanom,Dervencankom,dosao sam u Svedsku.Dobio sam papire 2002.godine.Ovdje mi je i majka Aisa,
sestra Izabela,tu su mi jos dva brata.Mirela je u Berlinu.
Babo Zajko i brat Sado ostadose zauvijek u zemlji Bosni.S tugom u ocima.S ranom u nasoj dusi.Sad,ugasi to,molim te,i nemoj vise nista da me pitas!
|
