Muhidin Saric-KERATERM-sjecanja iz srpskog logora
...Probudise me glasovi.Podigoh glavu da vidim odakle dolaze.Napolju je mracno.U prijemnoj kucici gori svjetlo i kroz prozor skrto obasjava okolinu.Muski glasovi dopiru iz mraka.
Cetnici,pomislih,dosli na svoju uobicajenu svetkovinu.Mrak je njihovo carstvo.Napregnuh oci da vidim da nisu dotjerali nove logorase.Da su logorasi,osvjetlili bi ih farovima automobila.
Iz pravca Prijedora dodjose dvoja kola i osvjetlise dvoriste.Ispred prijemne kucice ugledah povecu grupu cetnika sa flasama u rukama.Piju,pomislih i spustih glavu na lezaj.
-Bice prozivka,-sapnu mi Sefik.
-Ne spavas,-priupitah ga.
-Ne mogu,-rece mi tiho.-Vec sat vremena nesto zakuhavaju.
Glasovi se pojacase.Po neku recenicu cujem potpuno razgovjetno.
-Ti njih istjeraj napolje,ostalo je nasa briga.
-Ljudi,to je nemoguce,-prepoznadoh glas komandira straze.-Ako ih istjeram,razbjezace se u noc.
-Ne brini,sve cemo osvjetliti farovima.
-Kraj mene nece niko proci,-rece neko sa strane.-Popecu mitraljez na krov kucice.
Glasovi zamukose.
-Istjerace nas napolje i pobiti.-rece Sefik.-Da se prebacimo na drugi kraj spavaonice,blizu smo vrata,prvo ce po nama.
Pridigosmo se i sjedosmo.
-Nece pucati po spavaonicama,-rekoh.-Prvo ce nas istjerati napolje.
Obukoh cipele i vindjaknu.
-Ako nas istjeraju,ja cu pokusati bjezati.
-Ti mislis da imas sansu?
-Znam da nemam,ali ja cu pokusati.Lakse mi je da me ubiju u trku.
I drugi oko vrata se pridigli i sjede.Sa strahom pratimo sta se napolju dogadja.
Iz jednih kola buka motora nadjaca glasove.Farovi obasjase prostor.Kola se okrenuse i odose prema gradu.
-Daj Boze da i drugi odu,-rece Sefik vise za sebe.
-Vjerojatno ce i otici,samo smo se dzaba uplasili,-rekoh mu.
Kada se kola udaljise,glasovi se ponovo zacuse.
-Lako je vama,-kaze komandir,-vi nikom ne odgovarate.
-Jebli te oni,-nasmije se glas,-ko je jos za njih odgovarao!?
-Mitraljez je postavljen,-javi se neko sa krova prijemne kucice.-Na ovu stranu ne moze niko,-zakljuci zadovoljno.
U spavaonici,cini mi se,niko vise ne spava.Mnogi su se pridigli i budno prate i komentarisu svaku rijec spolja.
-Jesam li ti govorio da onaj bager ne stoji tamo dzaba,-rece mi Sefik.
Slika velikog,zutog rovokopaca ukaza mi se pred ocima.Cim sam doveden u logor,odmah sam ga zapazio.Na livadi ispred logora,na velikom zeljeznom vratu,stoje celicne celjusti,sa ostrim zubima,okrenute prema spavaonicama.Djeluje zastrasujuce.Sa njim se za cas moze iskopati i najveca grobnica.Sve je to isplanirano,pomislih.
Iz razmisljanja me prenuse farovi.Jedna kola i autobus pun vojnika zaustavise se u dvoristu.
-Sve je u redu,-rece zadovoljno dosljak.-Ti nista ne brini,mi sve preuzimamo na sebe.
Otpocese komande i rasporedjivanje vojnika po dvoristu.Opkolise citav prostor oko spavaonica.Sve to potraja oko pola sata.
-Sada smo gotovi,-uplaseno ce Sefik.
-Tise,ne stvaraj paniku.Bice sta ce biti,-rekoh mu.
Hrabrim ga,a citav mi zivot prolazi kroz glavu.Zao mi.Zar bas moram zavrsiti ovako,u nekoj bezimenoj zajednickoj grobnici.Mozda je to prokletstvo sto ga nosimo sa sobom.
Dva automobila upalise farove i krenuse naprijed prema spavaonicama,prodjose pored nas i osvjetlise trojku.
-Nece na nas,-sa olaksanjem zacuh nekoliko glasova sa raznih strana spavaonice.
Napolju nasta zatisje,samo se cuje ravnomjerno brektanje automobila sto osvjetljavaju prostor.
-Vode!Vooode!-cuju se jeziva zapomaganja iz trojke.
-Ko hoce vode,neka izadje!-glasno viknu neko iz mraka.
Odjedanput se otrgnu snazan prodoran uzvik kroz noc.Zaglusi sve drugo.Uzvik radosti,uzbudjenja,
uzvik upozorenja za ono sto su oci vidjele.
-Eno ga!-odjeknu kroz noc.
U istom momentu zastekta mitraljez.Prolomi se zaglusujuca buka oruzja.
Pokrih glavu rukama i zalegoh na lezaj.
Pucnjava potraja dugo.Nadmecu se automati,puske,pistolji.Tijelo mi se nekontrolirano trza,grci,a glava prilegla uz beton.Strahovita jeka mijesa se sa poklicima.Ova hajka na ljude trajala je do zore.
Oko pet sati paljba utihnu.Povukose se vojnici.Nesta i automobila.Ostadose samo strazari...
|
