Muhidin Saric-KERATERM-sjecanja iz srpskog logora
...Spremam se za spavanje.Najteze mi je sto nemam nista staviti pod glavu.Stavljam ruku,a kada me zaboli ili utrne,okrecem se i stavljam drugu.Tako cijele noci.Tijelo sam navikao na drvene resetke.Prvih dana,boljela me svaka kost.Na bokovima sam dobio zuljeve,ali su me brzo prosli.Sada mi je paleta sasvim dobra,ali ni nju ne mogu sam dobiti,mnogo nas je.
Najcesce,dok ne zaspem,pricam sa Sefikom.Ponekad planiramo buducnost,bjezeci na taj nacin iz ove surove stvarnosti.
Nocas smo cutljivi.Predstoji nam teska noc.Zna se to,osjeti se po atmosferi.Svako se zavukao pod svoju kozu,cuti i ceka
-Nocas ce biti prozivka,rece mi Sefik i zacuti.
Mrak se uvukao u spavaonicu.Pramen svjetlosti na vratima polako blijedi i nestaje.Pokusavam zaspati,ali ne mogu,nervi su mi napeti kao strune.Misli mi se ispreplicu kao kisni oblaci na nebu.Pokusavam ih otjerati,ali ne ide.Sto ih vise odgonim,sve vise navaljuju.Na kraju im se predadoh.One me scepase i pocese gusiti.Bacise me u bezdan i ja poceh nestajati.
-Mehmedagic Miralem,ucini mi se da neko nekoga zove.
Okrenuh se prema efiku.I on je budan.
-Mehmedagic Miralem!,odzvanja ostar glas strazara.
U spavaonici mucna i neprijatna tisina.
-Ima li ga?
Jace se prolomi glas,udarajuci svom svojom strogocom od zida do zida.
Iz desnog ugla spavaonice zacu se tanak piskutav glas prozvanog.
-Ja sam!
-Izlazi!Sta cekas?,dreknu ponovo strazar.
Prozvani izadje.Na vratima ga doceka strazareva zeljezna ruka i odvuce u mrak.
Iz mraka se zacuse udarci.Prvo samari,pa onda sake zadobovase po ledjima nesrecnika.
-Majku ti...-nadmecu se strazari.
Po glasovima,koji se dobro cuju,zakljucujem da ih ima desetak.
Nesrecnik poslije nekoliko udaraca zastenja.Pocne placnim glasom da moli.Batine se pojacase.Sa ostalim udarcima mijesa se i tup bat toljage.Prozvani jauce i krici.Udarci sustizu jedni druge.Glas unesrecenog sve je tisi i tisi.Udarci nadjacase njegov glas,odzvanjajuci dugo kroz noc.
Prvi udarac u ledja prozvanog udari i mene.Jauci mi zabubnjase u usima.U grudima mi zalupa cekic.Okrecem se,prevrcem i hvatam rukama za letve palete.Ne pomaze.Udarci me sustizu i tuku po cijelom tijelu.
Vec odavno se nista ne cuje,osim udarca nogom po rebrima zrtve.
U blizini se zacuse koraci.Dvojica dovukose unesrecenog do vrata i kao vrecu ubacise unutra.Zrtva jeknu i padne na beton.Spavaonica zacuta.
-Smailovic Idriz!,zagrmi ponovo strazar.
Te veceri,scena se ponavljala petnaestak puta,sve dok se batinasi nisu umorili.
Gomila mrtvih i polumrtvih tijela na vratima se povecava.
Neki su mrtvi i ostace tu sa nama do jutra...
|