Ron Haviv&Zeljko Raznatovic-Arkan
PRICA RONA HAVIVA
Na jednoj od fotografija koje je u bijeljinskom paklu napravio Ron Haviv vide se dvojica arkanovaca kako,napeti,s puskama na gotovs,motre na nekakve neprijatelje u blizini.Ta fotografija,kao rijetko koja,
pokazuje prirodu zlocina.Bijeljinci i oni koji poznaju Bijeljinu znaju o cemu se radi.Vojnici se nalaze pored zadnjeg zida Doma omladine,ledjima su oslonjeni na njega,s njihove lijeve strane,pravo prema objektivu fotoaparata nalazi se zgrada nekadasnjeg Urbanizma,u kojoj je bio smjesten Krizni stab
SDS-a,a s njim i Arkanov stab.Tu,u toj zgradi,tridesetak metara od zgrade Skupstine opstine,u samom centru grada,ubijeni su mnogi bosnjacki civili.Tijela nekih od njih nadjena su u dvoristu iza Urbanizma i susjedne kuce u kojoj je bio smjesten kafe bar SICO.Vojnici ciljaju-pravo u zid zgrade Sluzbe drustvenog knjigovodstva(SDK).
Ovi manekeni zlocina imali su vremena da poziraju,kao sto su pozirali i u Krpica dzamiji,kao sto su pozirali za TV kamere pucajuci iz PAM-a na trgu ispred Skupstine opstine.O tome je pricao i sam Ron Haviv,kada je 2.aprila 2005.godine,nakon 13 godina,dosao da vidi mjesto u kojem je fotoaparatom zabiljezio pocetak bosanskohercegovacke kataklizme.Slike bijeljinskih zlocina koje je ovaj slavni americki fotoreporter napravio obisle su svijet,kao dokaz pocetka rata i prirode tog rata.
"U Bijeljinu sam stigao 2.aprila 1992.godine vodjen nekakvom intuicijom.Grad je vec bio blokiran.Svi smo znali da rat uskoro pocinje,ali nismo znali kad i gdje.Taj momenat,kad su"tigrovi"dosli u Bijeljinu prepoznao sam kao pocetak rata.Arkana sam upoznao u Hrvatskoj,u Vukovaru,i kad sam stigao u Bijeljinu,pitao sam ga mogu li fotografisati,radi dokumentovanja svega sto ce se desavati sa srpske strane.Arkan je rekao da je to u redu,da mi vjeruje,i odredio jednu malu vojnu jedinicu,oko dvadesetak vojnika,da idem s njima i da mogu raditi slobodno.Bilo je mnogo pucnjave u gradu,ali samo u jednom smjeru.Ono sto smo prvo uradili,sto je jedinica htjela,bilo je da odemo u bolnicu,jer tamo,kako su rekli,ima mudzahedina.Proveli smo neko vrijeme u bolnici,ali tamo je sve bilo mirno i nismo nasli ni jednog od tih"boraca".Presli smo zatim preko ulice,do dzamije preko puta bolnice."Tigrovi"su usli u dzamiju,popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu,a stavili srpsku.Pitao sam mogu li da ih slikam i oni su mi dozvolili.Pozirali su u dzamiji,s muslimanskom zastavom i pokazivali tri prsta.U isto vrijeme cuo sam neko komesanje u jednoj prostoriji u dzamiji.Usao sam i vidio da su od jednog covjeka,civila,trazili licnu kartu,da se identifikuje.Pokazujuci njegovu licnu kartu rekli su da je pogledam,jer je on fundamentalist sa Kosova.
Poslije nekoliko minuta cuo sam vristanje napolju i izasao iz dzamije.Preko puta dzamije ima jedna kuca,a vojnici su iz te kuce izveli muskarca i zenu.Zena je vristala i na nju su vojnici galamili.Culi su se pucnji i covjek je pao na trotoar.Tada su"tigrovi"na mene povikali da ne slikam,da prestanem da slikam.
Bilo je jos nekog komesanja i vriske,ja sam se malo izvukao prema kamionu koji je bio u blizini.Shvatio sam da su to muz i zena,covjek je bio jos ziv i ona je pokusavala da mu pomogne,a ja sam uspio brzo napraviti jos nekoliko fotografija.Krenuo sam prema grupi"tigrova",a kada sam se vratio,i zena je vec bila ubijena.Onda su nasli jednog mladica,od nekih 17-18 godina,i uveli ga u dvoriste dzamije.Izgledalo je da je uspio pobjeci,ali su ga pustili,ali kad je vidio da iza dzamije nema izlaza,on se vratio,i tu su ga ubili.Nekoliko minuta nakon toga izveli su iz druge kuce jos jednu zenu,ona je bila sestra ubijenog covjeka,pa su ubili i nju.
U jednom momentu rekli su da se vracamo u stab SDS-a,a Kosovara su uzeli sa sobom.Kad sam vidio da se vracamo,rekao sam sebi da moram sacuvati dokaz da su srpski vojnici to uradili.Pred stabom sam cekao Arkana da mi da dozvolu da odem iz Bijeljine,i u tom trenutku oni su bacili Kosovara s prozora na spratu.Bacili su ga na beton.Bio je,nekim cudom,jos ziv,kad su istrcali napolje i poceli da ga udaraju cizmama,polumrtvog,a onda su ga podigli i odnijeli u kucu.Ja sam to slikao,a uskoro je stigao Arkan i jedan vojnik mu je rekao nesto o tome da sam ja fotografisao.Arkan je tad trazio da mu predam aparat,zajedno sa svim filmovima koje imam,raspravljali smo,i na kraju sam uspio da ga ubijedim da mi uzme samo aparat i film u njemu.On je obecao da ce to razviti u Beogradu,i ako bude smatrao da su neke fotografije dobre,vratice mi ih.Ali,ja sam prije toga uspio izvuci iz aparata i sakriti film koji sam vec bio"ispucao",i njega sam razvio.Izgubio sam sliku covjeka kojeg bacaju s prozora,ali imam onu kad su ga tukli,kad je vec pao na zemlju.Sutradan sam se vratio u Bijeljinu,ali mi nije dozvoljeno da udjem u grad.Dan kasnije dozvolu sam ipak dobio i vratio sam se u grad.Sve je vec bilo zavrseno i Arkan je setao gradom s nekim zvanicnicima.Otisao sam u bolnicu da vidim ima li Kosovara,ali ga nisam mogao naci.Pretpostavljam da je i on ubijen.Fotografije koje sam napravio u Bijeljini objavili su mnogi svjetski listovi,medju njima i TAJMS,PARI MAC,STERN,a kasnije sam od prijatelja Francuza u Beogradu cuo da je Milosevic galamio na Arkana zbog tih fotografija.Kasnije,u izjavama za medije Arkan je,kad je vec morao da komentarise slike koje su objavljene,tvrdio da su na njima Srbi koje su ubili Muslimani.U nekim intervjuima je govorio da sam njegov prijatelj,a u drugima,opet,da jedva ceka da se napije moje krvi.Nakon tih dana ne znam sta je bilo s Arkanom,niti smo se ikad vise sreli.
Bio sam,inace,i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini,u Sarajevu,Mostaru,Jajcu,Banja Luci,
Manjaci,Trnopolju,ali Bijeljina ima posebno mjesto u mojim sjecanjima i u knjizi fotografija koju sam objavio.O tome ovih dana snima film i ekipa japanske drzavne televizije NHK iz Tokija,i to ce biti prava prica o onome sto sam vidio i zabiljezio."
(Jusuf Trbic-"GLUHO DOBA")
|
