Dzevdet Sarac-ZATVORENI KRUG
...Doslo joj je da jaukne od nekog nemocnog bola i tuge,straha u sebi.Nista joj nije pomoglo.Kada su ih doveli u skolu,tamo je vec bilo mnogo zena,djevojaka i sitne djece.Jos se nadala...
I druge su zene tada jos vjerovale da ce ih postediti bar ovi domaci,njihovi sugradjani,sa kojima su tolike godine zajedno...
Ali,oni su bili gori i od cetnika iz Srbije.Dosljacima su pokazivali put i ulijevali sigurnost.Kao da su ih nahuskavali na svoje komsije,prijatelje-Bosnjake!I pokolj je poceo...
Svaki put kada bi joj se vratile ove jezive slike,ona bi,nemocna,zatvarala oci sa zeljom da ih otjera.Ali,one
su i u tami pred njom,bile tako jasne.
Nikada nece zaboraviti kako je svom snagom u sebi,stisnutih zubi u vrisak otimala svoje jadno dijete od ovih zvijeri.Dijete je vriskalo,a ona ocajna i bijesna,suprotstavljala se kisi njihovih surovih udaraca po njenom blijedom,mokrom licu.I cvrsto,koliko god je imala snage,drzala svoju djevojcicu za ramena,
pokusavajuci je konacno otrgnuti iz njihovih saka.Udarci su po njenom licu i tijelu bili sve jaci,a njena je snaga kopnila.I konacno su joj je oteli,a ona nemocna i porazena,valjala se po podu i vriskala.Vriskala je i njena Alma.
-Ne daj me,mama!
Plakale su i zene oko nje,u pretrpanoj skolskoj ucionici,ali niko joj nije mogao pomoci.I njenu su malu,
nevinu djevojcicu odveli.
Rajko je odveo.Kada se dva sata nakon toga vratila,to je bio neko drugi.Njene je mile,njezne i tako nevine djevojcice nepovratno nestalo!
Bila su to dva najteza sata njenog zivota.
Na djetetovim usnama vidjela je zgrusanu krv i natecene usnice.Haljina sa sitnim cvjeticima,koju je skoro sila za nju,za njen trinaesti rodjendan,sada je bila poderana i zguzvana.Krv se zgrusala i na njenim koljenima.A u djetetovim ocima vidjela je neku cudnu mjesavinu stida i ocaja.Dijete je imalo neku surovu ozbiljnost i pogled koji nikada nece zaboraviti.Bila je to optuzba citavom svijetu.Iskrena djecja optuzba za njegovu surovost.I ona je vrisnula izbezumljena i ocajna i prigrlila svoju djevojcicu sebi.A onda je taj zlikovac Rajko dosao i po nju.Pred njenom malom curicom svojom je grubom rukom poceo derati njenu suknju i bluzu,trgati njene gacice.Sada se vise nije branila,nije bila svjesna i nije imala snage.Samo je netremice gledala u svoje slomljeno dijete,nesvjesna onoga sto se oko nje dogadja i ovog zlocinca koji je skida,pred njenom djevojcicom od 13 godina!
I odvukao ju je tako polugolu dalje u svoj brlog,neurednu sobu sa gvozdenim krevetom i prljavom zavjesom.Tamo ju je mucio.Radio joj je najprljavije stvari koje se mogu zamisliti,a ona se nije branila,bespomocna i slomljena,neprestano je samo mislila na svoje upropasteno dijete.Bila je mrtva i
nesvjesna u dusi,a njeno tijelo je funkcioniralo neovisno o njoj i njenoj svijesti.
-Kurvo,radi nesto!-vriskao je Rajko i udarao je bijesan po licu,a ona je samo povrsinski osjetila njegov smrad i jedino je to iz vanjskog svijeta,samo dijelom doprlo do nje.Onda ju je,razocaran,odgurnuo od sebe:
-Cerka ti se bolje jebe,Turkinjo!
Njegov zlobni pogled i ruzni osmijeh na podlom licu.Skocila je da ga udari,ali uspjela je samo da pljune prema njemu.Bila je to krvava mrlja.On se i dalje smijao i zatim ju je vratio u ucionicu.
Alma,njena mala curica,samo je gledala u nju,a niz lice su joj tekle suze,neprestane kao rijeka.U njenim
se ocima izgubio svaki trag djetinjstva i mladosti.Umjesto predivne nevine kcerke,sada je bila stvorenje koje je zeljelo da umre.Nikakvog sjaja u njoj i na njoj vise nije bilo.Sjaja,koji samo mladost
ima...
|
