Marsela Sunjic-LAKU NOC GRADE
Kako se ja sjecam Mostara.Nikako.Obrisi grada nestaju u izmaglici,sjecanje svakim danom tone sve dublje.Sjecam se vedrog neba koje nigdje nije bilo onako plavo i sunca koje nigdje zesce nije sijalo.Ta plava vedrina i zuto bljestavilo jos uvijek ponekad zasijaju u obrisima sjecanja,pojave se kao mukla bol u trbuhu,da bi nestali sljedeceg trenutka kao imaginarni odjeci ugusene proslosti.Sjecam se crvenih tresanja,slatkog,zutog grozdja po imenu zilavka i oblih raspuknutih sipaka.Zivota vise nema.Grada vise nema.Proslost se koprca odbijajuci da umre.Imala je dvije mogucnosti:da potone poput Titanika,
sudarajuci se sa ledenim stijenama,prsteci i praskajuci na sve strane,dok ne potone kao beskorisna olupina razbijenog broda zauvijek i bespostedno,ili da odbija da umre donoseci sa sobom nesrecu davljeniku i vjecnu agoniju prezivjelog.Nebo,rijeku,onu havu u zraku,sunce koje ulijeva zivot i bez kojeg je taj zivot bio nezamisliv,bezazleni,bezrazlozni smijeh,spokoj uktovljen u gradu,ja sam zaboravila.Znam
da neba nemaju onu boju,niti sunce sija onako kako je sijalo u Mostaru,ali nijanse tih boja mijesace se u meni kao sjecanja na davno zaboravljenu bajku:suvise sam izmrcvarena,suvise sam ranjena.Preduboko iscasena u korijenu.Ali nema veze.Ja cu zivjeti.Ja sam prezivjela.Ja sam izasla i jedno vrijeme duboko vjerovala da sam spasena.Ali,Mostara se vise ne sjecam.Sjecam se hropca,sjecam se suze,nogama izvaljenog zubala,lobanje raspuknute kao lubenica,usta koja su mirisala na mokracu i razrogacenih ociju punih straha.Sjecam se vjere,mozda mi je sjecanje na nju najsvjezije.Zbog te vjere ljudi su stradali kao ovce za klanje.
Kada su pocele da nestaju olupine grada u kojem sam rodjena,u mucnom zahtijevu onoga sto se zove borba za opstanak,polako su pocele da izranjaju sjenke ljudi kojih vise nema.Kojih vise nikad nece biti.Zaklani su i unisteni,ili ih je granata pogodila.Nije ni vazno kako su poginuli,mada im je smrt bila grozna,neopisiva.Njih vise nema i nikada ih vise nece biti,nikada se vise nece roditi,niti cu ja ikada vise nazvati covjeka prijateljem.Nije ni vazno zasto su poginuli,niti kakvi su ljudi bili,ali svoju smrt nisu
zasluzili.Bile su prevarene i izdane halucinacije bitisanja.Grada vise nema.Ni njih vise nema.Tesko mi je
da prepoznam ulice,naselja u plamenu,rijeku preko koje se ne savijaju mostovi,ali ljudi,ali likovi ljudi kojih vise nema,prate me kao sumanute utvare proslosti.Njih nista ne moze izbrisati.Niti me ikakva sila moze natjerati da ih zaboravim.Oni nece izranjati,oni ce jaukati i to jaukanje bit ce dio mog zivota...
|
