Abdulah Sidran
SVE DRUGO MIJENJAM
Nakon duge price o politici i ratu,
o uzrocima srpskog fasizma,
i pomoru sto ga,na oci Svijeta,
cini nad pitomim narodom dobrih Bosnjaka-
kazem novinaru iz Milana,
na svome italijanskom jeziku,
kako sam,ne tako davno,88.godine,
bio u njegovom gradu i izgovorio u sebi jednu,
nikad zapisanu pjesmicu.
Biste li se mogli sjetiti tih stihova,
ako Vam nije nelagodno,meni je
jako vazno,ja sam,znate,rodjen u Milanu?
Naturalmente,velim.Ja sve svoje stihove
pamtim,io sono-come si dice KAZNJEN?
Ja sam...sjecanjem nagradjen i kaznjen,
ono je moje jedino imanje,i nicega
drugog nemam,bas kao ni razloga
za nelagodu i stid.Ovako kazuje,nezapisana,
moja MOLITVA U MILANU:
UCINI DA UMREM
OVOGA CASA,BOZE.
SAMO OSTAVI
MOJE OCI
NA SVIJETU!
NEKA GLEDAJU
KAKO PIACOM DUOMO
PROLAZE ZENE.
Trajala je,u njegovom oku,
nekakva zdrava i plemenita tuga,
dok se moja bol,iz bosanskoga,
u njegov jezik pretakala.
Biste li danas-u svijetlu ovoga uzasa-
mijenjali nesto u Vasoj pjesmi?
Sve drugo mijenjam,
ali ne mijenjam nista,
ni slova jednoga,
u pjesmi o ljubavi i zudnji.
|
