MIROSLAV KIRIN: CERADA
Dođite i pogledajte sami, reče mi čovjek zadužen za limariju i procjenu štete u Peugeotovom ovlaštenom servisu gdje sam se zatekao kako bih vidio što će biti s našim razbijenim kolima, hoće li ga moći popraviti i po kojoj cijeni.
Dakako, cijena je ta koja određuje granicu između pristajanja i odustajanja.
Visok, suhonjav čovjek prodornih i, rekao bih, lukavih očiju, vodi me kroz niz rabljenih automobila kako bi mi pokazao jedan neobičan slučaj.
Malo poslije podiže crnu ceradu na jednom od automobila i ja prvo ugledam potpuno uništenu i spaljenu mašinu. Zamjetni su tragovi bijelog praha za gašenje požara.
Ovo je također totalna šteta, reče i pritom naglasi riječ 'totalna', ali htio sam ti (cijelo mi vrijeme govori 'ti') zapravo pokazati ovo.
Zatim malo dalje razgrće ceradu na olupini i otvara vrata.
Otvara se tamna unutrašnjost, čuvana od svjetlosti.
Eto čemu služi crna cerada.
Prošli su bez ikakvih ozljeda, bili su potpuno zaštićeni unutra, vidiš kako dobro izgleda unutrašnjost.
Ne može a da ne reklamira proizvođača ovih automobila, pomislih.
Dobro izgleda, ponovim naglas.
Kako se, unatoč teškom udarcu, može preživjeti.
Sve je na mjestu, uredno, nema poderanih sjedala ni krhotina na podu.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Moj će me čovjek u to još i uvjeravati. Zapravo, kako se moglo dogoditi, a nije.
Bili su potpuno zaštićeni, ništa se nije dogodilo.
U trenutku u kojem je malo nedostajalo da bude koban, život automobila neprimjetno se odvojio od života vozača i suvozača.
Stradao je automobil.
Vozač i suvozačica su preživjeli, rekoh.
Kako znate da su bili njih dvoje?
Ne znam, samo nagađam, prilično je vjerojatno.
Ništa se nije dogodilo, ako se pravo uzme, mislim za sebe.
Međutim, čim je podignuo ceradu ja sam već bio negdje drugdje.
Gdje nikako ne bih želio biti.
Užasnutost koja me prožela obilježila je obje moje prisutnosti:
to drugo mjesto gdje sam potresen stajao i ovo, izuzeto od osjećaja potresenosti.
Htio sam ti reći, čujem suhonjavog dok mi govori o unutrašnjosti automobila.
Bili su potpuno zaštićeni, ništa se nije dogodilo.
Stojim, dakle, tamo negdje drugdje, pred truplom sam koje treba identificirati i na taj ga način vratiti u svijet ljudskih bića.
Zato me i čudi opaska mojeg vodiča kako je unutrašnjost netaknuta.
No o kakvoj je zaštićenosti riječ?
Čini mi se da moje uporno i sve duže stajanje pred tim truplom neće nikad dovesti do njegove identifikacije.
Vjerojatno zato što to i ne želim.
Zašto bih, uostalom, pristao priznati da se to dogodilo, da je ovo truplo na raskriljenoj ceradi moj prijatelj? rođak? netko?
Vozač i suvozačica su preživjeli, rekoh.
To se nikad neće dogoditi.
Odbijam takvo što.
Ne zato što to možda ne bi bilo točno (a obuzima me bojazan da jest tako) nego zato što nitko nema pravo da me prisili na to.
Ako je to što leži preda mnom ikad bilo zaštićeno, zašto ga ja sad moram prepoznavati kao takvo, izdizati iz neodređenosti, razorene zaštićenosti?
Budući da sam unaprijed odustao od tog priznanja, nema ni potrebe da pogledam truplo. Oči mi lutaju svuda okolo, traže bilo koju uporišnu točku koja će mi olakšati to odustajanje.
Jalovo, posve jalovo.
Jer svuda oko mene stoje ljudi slični meni nagnuti nad sličnim truplima i zauzeti sličnim poslom priznanja svoje prošlosti koje je zapravo odustajanja od nje.
Moj pogled može još samo suosjećati, no ne čini ni to.
Identificiraj i odustani, glasi lakonska uputa.
Čini se kao da su zanjihala tijela sasvim blizu ispunjenju tog cilja, samo što se jedno od njih bešumno ne sruči na tlo i prekrije truplo, izjednači s njim.
Zatim se još prisjetih knjige što ju upravo čitam, Kad je bio juli Nure Bazdulj Hubijar, koja tematizira srebreničku tragediju,
i kako su u toj enklavi tobože bili zaštićeni,
i u kojoj ima opis pripovjedačeva prepoznavanja majke i sestre, ogrnutih u slične plastične pokrivače, zapravo crne vreće,
jednako kao što je odjenut i ovaj potpuno netragični automobil.
Bili su potpuno zaštićeni, ništa se nije dogodilo.
|
