Miroslav Kirin
TRUBAČ
1.
Sad već u nekom ustaljenom ritmu čiju je pravilnost nemoguće utvrditi, vjerojatno zato što je i nema. Riječ je o manifestaciji sasvim drugačije pravilnosti: kad u svijetu nešto nestane, ne nestaje zauvijek, zapravo uopće ne nestaje, samo mijenja oblik, i ako smo dobro razumjeli prirodu nestalog bića moći ćemo prepoznati i to uskrslo biće ili stvar. No da bi do toga uopće došlo potrebno je poznavati nekoga, što je neizmjerno teško, gotovo neostvarivo.
2.
Kad su posjekli obližnju šumu, ili guštaru, posjekli žbunje i preorali travnjake, ispraznili jezera, nestale su ptice, slavuji prvi među njima. No s osjećajem gubitka nije se moglo ništa. Čemu mahati praznim rukama, oponašati ptice, kreštavo ćurlikati i graktavo biglisati? Čemu nalikovati vodozemcu trajno uskraćene pernatosti i topline pjeva koji kad dođe na obalu jezera i nagne se ne vidi ni čaplju ni lisku nego vodozemca? Što se moglo? Moglo se zaboraviti, jer usred zaborava stiže nestalo.
3.
Začuje se u rano predvečerje ili poslije ponoći, na klupi blizu avenije, u mimohodu ulicom, kroza zid, slijeva, zdesna, odnekud. Nikad lice koje bih prepoznao jer ga nisam ni upamtio. Uvijek samo obris, zaustavljen ili u gibanju, ruke gore, ruke dolje, obješene. Ni odbljesak u zlatnom metalu slučajno zabilježene ulične rasvjete, zalutali odraz otvaranja-zatvaranja nečijeg prozora.
4.
Jednom tako mladić odloži trubu i zastane da porazgovara s pijancima kod pekare. Nadahnjuje ih njegova svježina, mladost njegove ludosti, pomnjivo ga slušaju premda nismo uvjereni da išta zbori i da išta izlazi kroz njegova usta. Kao da je svjestan da najveća snaga dolazi od riječi tek naslućenih, onih što se dovršavaju u uhu slušača. Ne znamo je li im što rekao i što su oni čuli i razumjeli, ubrzo ih je napustio i nestao u rasutim mjestima odsutnosti svjetlosti.
5.
Svaka ptica svojim glasom pjeva, zapisala je moja baka u svoju vježbenicu 8. svibnja 1930., i sve to ponovila u sljedeća dva retka, i sljedećih sedamdeset godina svog života, svaki put kad bi poželjela komentirati neki događaj iz svakodnevice koji, sad sam sve uvjereniji, i ne bi baš bio neki bogzna kako pamtljiv događaj da ga ona nije 'začinila' svojom izrekom. Nekad savršeno točno, nekad potpuno promašeno pogodila bi bit događaja. I čini mi se kako bi događaj bio tim zanimljiviji čim bi njezin komentar bio promašeniji. Zapravo je riječ bila o postupku očuđenja, naglašavanja nečega što bi, drukčije viđeno, bilo posve banalno i tričavo. Uvijek sam se pitao odakle crpi te svoje poslovice, zar kroz nju navire sve narodno usmeno blago, i kad sam, poslije njezine smrti, dobio tu vježbenicu, doznao sam. No tu je bio samo djelić pohranjenih rečenica, a sve ostale sam, eto, stidim se, nehajno prepustio zaboravu ne zapisavši i ne zapamtivši niti jednu.
|
