Dr Zilhad Kljucanin
PJESMA NEVINOSTI
Iz zla ispiljen,dobrote glasnik postah
na dugom putu,kroz ovaj zivot sjena.
Nije mi dano da znam,zaboravih dosta
toga sto mi je ljudski krasilo lik,
no,pamtim bljesak ostrice,krst iz zjena,
talasno celo onog na kom zjapi:krvnik.
Dano mi nije da znam,jer s vremena
mi skidose glavu,jedini moj svjetionik.
Sehid sam,i nosim svoj nevini usud
kao sto nosim glavu pod pazuhom.
Korakom manjim od kreta poci moram svukud,
svaku poru Zemlje zasadit moram istinom.
Mada oci nemam,nisam obdaren sluhom,
i ne znam gotovo nista,Zemljo,sinom
me uzmi nebnim,u krilu tvome suhom
niknut ce cvijet,darivat cu te krinom.
Moj put je dug,nakana mnogo veca.
Nada mi krijepi tijelo,uprtih
je,kad i meleka svoga,na pleca.
Stoga,ne cutim stud,vatru,vodu,strah,
nit bilo sta,od ljudskih nejakosti.
Sijac sam,sto pobjedno sije sjeme,dah
mrtvome dari,slabom snagu,i blagosti
ostrim zube da zlosti smrvi u prah.
Dug je put moj,stoga sam i ja vjecan,
sehid sam,i od sebe visi usud nosim
kao balon kad svijetom nosi djecak.
Lagahan,jer ne znam gotovo nista,
cutim krine pod tabanima bosim,
zemljo,nasa vidim ceda,krinista,
i znam,kada glavu spustim,kad u rosi
smiraj nadjem,znam da necu biti nista.
POVRATAK
Koraci se sada mjere korijenjem
izniklih jasenova,brzim viticama kupina,
duzim od pletenica moje kcerke.
Nema ni jedne stvari koja je nekad bila
necije ime.Jedino,eno,u budzacima
svecetiri zida,tamo gdje se veseo kikot`o
kucni duh,crvotocina nagriza ostatke
tudjeg boga,drvene grede,cavli,krv sto tavni,
eli,eli,lama azavtani.
Do kucnog praga trideset i tri su daha,
gotovo tri djecja zivota.Meleka nema,
ako koji ne ispadne iz moje vojnicke bluze.
Unutra:mamina ranjika tovarna Celje
bratova djacka knjizica sa losim ocjenama,
i suze stare cetiri godine,nanizano inje.
Nisam ni radostan ni tuzan.Nad svime,
jos ce zveckati ocila,barem do slijedece
zime:Trnova,napokon vracena u svoje ime.
|
