drago boric

Borba na književnoj sceni (Damiri Radić, Knjigomat)

Borba na književnoj sceni (iz web časopisa knjigomat)


Rade Jarak: Zašto se svi u kulturi – ne samo u novinama - trude proširiti, povećati tržište, animirati što više ljudi? Možda bi bilo bolje suprotno, možda bi trebalo animirati što manje ljudi? Nije li stvar konzumiranja kulture zapravo stvar dubljeg razumijevanja, stvar jače koncentracije, nije li čitanje nekog dobrog pisca zapravo elitni osjećaj? Ovdje svakako vrijedi naglasiti da su mnogi akteri naše scene za neke svoje tržišne, reklamne i festivalske poteze navodili izgovor da tako populariziraju književnost. Zar nije govor o populariziranju književnosti zamijenio, to jest skrenuo pažnju sa zanimljivijeg i dubljeg dijela, s govora o samoj književnosti? Danas se više ne pita što je taj i taj pisac s nekom knjigom mislio reći, ili kakva je i što znači ta knjiga, nego prodaje li se ili ne. Kuda to vodi?

Damir Radić: Postavljeno pitanje nužno vodi odgovoru koji ište šire problematiziranje kulture i društva, odnosno dovodi do pitanja o smislu prosvjetiteljske koncepcije, a onda naravno i o smislu moderne kao takve. Riječ je o neiscrpnoj problematici iznova intenziviranoj napoleonskim (nikako hitlerovskim kao što neupućeni ili zlonamjerni nerijetko tvrde) ambicijama Busha mlađeg, koji Fukuyaminu ideju kraja povijesti pokušava ozbiljiti na globalnoj razini, uz srčanu podršku čokoladne slatkice Condoleezze Rice, nakon što su oboje zaključili da je ona već realizirana na Zapadu. Zdrava skepsa spram prosvjetiteljskog optimizma koji gaji puno pouzdanje u moć uma shvaćenog kao razum uvijek je dobrodošla, napose kad je usmjerena prema pretencioznim i statičnim megasistemima poput Hegelova. No koliko god prosvjetiteljski koncept bio naivan u svojoj nadobudnosti koja slabo ili nimalo vodi računa o onim aspektima ljudske prirode (preciznije ljudskih priroda jer svaki je pojedinac zasebna jedinka) koji su u izravnoj suprotnosti s njezinim hiperoptimizmom, nemoguće je zanijekati da je upravo ta koncepcija bila u temeljima podrivanja tisućljetnog monopola kršćanske religije na tumačenje svijeta i čovjeka, monopola kojeg je najintenzivnije razgradio (izvorno) liberalni svjetonazor. Prosvjetiteljski pomaci vrlo su spori, ali udruženi s izvornim liberalnim tendencijama (koje ne treba miješati s makrostrukturalnim ekonomskim liberalizmom odnosno mutacijom zvanom neoliberalizam kao potpunom negacijom izvornoliberalnih vrednota koja vodi u tzv. šareni totalitarizam) oni kroz razdoblje tzv. dugog trajanja, tj. kroz stoljeća, dovode do širenja prostora slobode koja je naravno temeljna kategorija čovjekova opstanka (i koju bi on u daleko većoj mjeri nego do sad trebao priznavati i drugim živim bićima ovog svijeta). To je neosporna činjenica koju nacifašistička i marksističko-komunistička, jednako kao i feministička skretanja ne mogu ozbiljno dovesti u pitanje (kako su neki mislili i još misle), jer zajedničko svim tim stranputicama jest grub ili bjesomučan atak na ideju liberalizma, drugim riječima individualizma, a tek prosvjetiteljstvo lišeno izvornog liberalizma, čija je najdragocjenija (makar i otpadnička) klica anarhoindividualistička, može zastraniti formirajući glomazne emancipacijske ideologije poput marksizma i (drugog vala) feminizma, odnosno poroditi u tmini nacifašistički antipod svojih početnih nastojanja. Uglavnom, vraćajući se na početno pitanje, moram zaključiti da je prostor širenja područja kulture, gledajući u perspektivi dugog trajanja, pozitivan, pri čemu naravno treba imati na umu da tzv. kulturno tržište nije nekakva homogena kategorija, stoga, pogotovo u kratkom roku, može rezultirati, dapače uvijek bar u nekoj mjeri rezultira, (i) neželjenim posljedicama za stvarne ili tzv. prosvjetitelje. Bit ću konkretan: u Hrvatskoj su fakovci s upravo infantilnim zanosom inzistirali na tržištu kao kriteriju umjetničke kvalitete, premda su svi do jednog morali znati, kako iz jugoslavenskog i hrvatskog, tako i iz globalnog iskustva, koje vrijednosti na kulturnom tržištu najbolje prolaze. Povijest umjetnosti naravno poznaje trenutke i razdoblja u kojima se kreativna kvaliteta podudari s tržišnom uspješnošću, kad su, pojednostavljeno rečeno, najbolji ujedno i najprodavaniji (The Beatles, The Rolling Stones, a ne treba zanemariti da je i punk odnosno novi val bio u dobroj mjeri tržišno potentan, štoviše Tomislav Brlek me uvjerava da je čak i Sterneov «Tristram Shandy», paradigma i jedna od temeljnih ikona književnog eksperimentalizma, u drugoj polovici 18. stoljeća bio iznimno čitan roman). No dominantno stanje je ono u kojem se tzv. masovni ukus razilazi s onim što duhovna elita odnosno duhovne elite smatra(ju) vrhunskom umjetnošću. Stoga su fakovci svojim konceptom poistovjećivanja kvalitete i tržišta, odnosno vjerom u tzv. običnog čitatelja zapali u zabludu, misleći ili da je u ovoj zemlji prosvjetiteljski posao već obavljen pa oni dolaze pred kultivirane recipijente, ili da će upravo oni biti ti koji će svojom književnošću trenutačno prosvjetiteljski djelovati (u istoj zabludi prije njih bili su Hrvoje Hribar i Lukas Nola samouvjereno fantazirajući o «filmu za publiku», da bi s tom namjerom mišljeni njihovi projekti kod iste te publike, koju su postavili kao glavni kriterij kvalitete, propali). Uglavnom, kod fakovaca i njihovih spomenutih filmskih prethodnika na djelu je bio spoj nevjerojatne neupućenosti u prirodu i funkcioniranje kulturnog tržišta s jedne strane, i rijetko viđene proračunatosti gonjene požudom za slavom i voljom za moći s druge. Ili drugačije rečeno, spoj naivnosti (proistekle iz neznanja) i pohlepe. Glavni zagovornik tumačenja FAK-a kao mesijanskog prosvjetiteljskog pothvata jest Jurica Pavičić (vidi njegov tekst «14 neistina o hrvatskoj novoj prozi», Fantom slobode, 1-2/2004), dok su glavni primjerci fakovske volje za moć danas međusobno teško zavađeni Kruno Lokotar, koji je u međuvremenu postao uvaženi (glavni) urednik u utjecajnoj izdavačkoj kući i time ispunio (manji?) dio svojih ciljeva, te Borivoj Radaković koji se za razliku od Lokotara pokazao velikim gubitnikom osuđenim na marginalno obitavanje na hrvatskoj kulturnoj sceni, baš kao i prije FAK-a (a početkom 2001., u ugaslom dnevniku Republika, pun gnjeva poručivao je Antunu Vujiću kako neće još dugo biti ministar kulture; Vujić je naravno odradio čitav mandat, dok se Radakovićeva silna želja za kormilarenjem hrvatskom kulturom izjalovila).

Pri kraju ovog široko postavljenog pitanja, trebalo bi ukratko odgovoriti na konkretne upitnike koje ste mi postavili. Krenut ću redom. Dakle, svima ili većini koji u kulturi djeluju u interesu je, na ovaj ili onaj način, proširiti tržište, animirati što veći broj ljudi, jer to jednostavno stvara zanimljiviji kontekst djelovanja i bolju atmosferu. Naravno da će umjetnik 'iz svojih dubokih poriva' stvarati u bilo kojem kontekstu, ali meni osobno zanimljivije je ako djelujem u sredini u kojoj za umjetnost kojom se bavim postoji širi i intenzivniji interes. Na primjer, pjesme sam aktivno pisao između 1986. i 1989., a između 1990. i 1995. gotovo uopće ih nisam pisao – ne zbog toga što u vrijeme rata muze trebaju šutjeti, a još manje što poslije Auschwitza poezija nema smisla (to su patetične mistifikacije, koliko god ova potonja mogla pobuditi razumijevanje ako uzmemo u obzir tko ju je i kada izrekao), nego stoga što je književnost u Hrvatskoj, nacionalna i prijevodna, bila mrtva (a nije bila mrtva zbog rata, nego zbog neformalne ali vrlo stvarne, kreativno ultrasterilne i uglavnom gerijatrijske diktature nacije koja je smijenila čak više ni formalnu diktaturu proletarijata, kreativno neusporedivo potentniju). Quorum je pod Mićanovićevim vodstvom bio posve zamro odnosno objavljivao neke rodoljubno-domoljubne tekstove, Hrvatsko slovo pod komesarskom palicom nadasve zanimljivog pjesnika Dubravka Horvatića uglavnom se bavilo histeričnim širenjem šovinizma, dok je Vijenac, prvo u dosadnoj uredničkoj koncepciji nabusitog Slobodana P. Novaka, a potom u znatno dinamičnijoj varijanti ne toliko dojmljivog pjesnika, ali iskusnog urednika Vlade Gotovca (Hrvatski tjednik 71.) činio male pomake prema zanimljivoj novini, koja će doista takvom postati tek za mandata Andree Zlatar. Dakle, kontekst i atmosfera bili su porazni, no potkraj 90-ih stvari su se polako počele mijenjati: to je vrijeme Matićevog Motovun Film Festivala, spomenutog Zlataričina Vijenca (odmah potom i Zareza) i Perišićevih Godina novih u kojima će niknuti tvrda jezgra FAK-a, i baš je na tom, ugodno osvježenom terenu, s dolaskom novog stoljeća/tisućljeća, sam FAK uz podršku najjačih novinskih medija (Jutarnji, Globus, Nacional), budimo pošteni koliko god nam to nije drago, dao najveći doprinos oživljavanju umrle književne scene i stvaranju atmosfere u kojoj (hrvatska) književnost može postati temom dana i steći trajn(ij)u društvenu relevantnost. Prema tome, širenje područja kulture uvijek je dobrodošlo pa je tako i moja pjesnička djelatnost oživjela potkraj 90-ih (na izravan poticaj Delimira Rešickog), donijevši mi poznanstvo s tako dragim ljudima kao što su Sanja Jukić ili Goran Rem, mada to širenje sasvim sigurno ima svoje neumitne granice koje su, bojim se, slabo propusne i omeđuju vrlo usko područje.

Širenje područja kulture, da po treći put uporabim tu sintagmu koja me razgaljuje podsjećanjem na omiljenog mi aktualnog pisca Michela Houellebecqa (čije je «Elementarne čestice» uvaženi Danijel Dragojević nazvao pornografijom), dakle širenje područja kulture kao demokratizacijski proces ne isključuje elitizam kojeg danas tako osporavaju Miljenko Jergović i Ante Tomić. Njihovo je osporavanje logično, jer manjak (samo)obrazovanja te intelektualne i duhovne razgibanosti sasvim jasno u njima stvara iskonsku nelagodu u srazu s 'nečitljivim' proizvodima duhovne aristokracije. Žalosno je samo što im se za demonstriranje te nelagode neograničeno stavlja na raspolaganje moćan epehaovski medijski prostor, pri čemu Jergovićeva nadutost počinje premašivati čak i onu S. P. Novaka: on, Jergović, u intervjuu Čegecovom časopisu Tema: traži pravo da javno govori gluposti (npr. da je Esterházyjev roman loše napisan, ali da je njegov hrvatski prijevod sjajan, što je i mimo činjenice da Jergović ne zna ni riječi mađarskog ultimativna besmislica, jer radi se o logički neodrživom stanju s obzirom da ga ontologija jezika ne dopušta) i da ga zbog toga nitko ne smeta i ometa!

Treba li za popularizaciju književnosti žrtvovati osobni dignitet? Jurica Pavičić u spomenutom je tekstu iz Fantoma slobode napisao kako su se oni, fakovci, «majmunirali» na pozornici ne zato da bi se nametnuli na tržištu, nego da bi se «borili protiv zaborava knjige i usporili možda neumitnu smrt čitanja». Dakle, tvrdi Pavičić, činili su to zbog 'viših' razloga, s očitim, ranije spomenutim, mesijansko-prosvjetiteljskim patosom. Ante Tomić jednom je prilikom, međutim, ustvrdio nešto sasvim drugo: snimat će reklame, izvlačiti na televiziji nagrade samo da mu se bolje proda knjiga. Prozaičniji i praktičniji Tomić očito ne pati za pavičićevskim idealima, on je odlučio svoju književnost unovčiti koliko se najviše da, pa što košta da košta. Uostalom, taj nekoć zanimljivi pripovjedač, u počecima, uz Jergovića, najnadareniji prozaik generacije, pisao je nešto uzbudljivije tekstove od romana s kojima je kasnije stekao popularnost. Dakle, žrtvovao je vlastitu književnost da bi postao 'zvijezda', kako se onda za isti cilj ne bi «majmunirao» na pozornici i gdje god treba? Ja naravno mislim da se književnost ne bi trebala popularizirati 'estradizacijom', jer postoje i drugi načini koji nužno ne skreću pažnju sa same umjetnine odnosno «govora o samoj književnosti», kako vi kažete. Dakle, nisam kontra populariziranja književnosti/umjetnosti/kulture, ali niti za popularizaciju pod svaku cijenu, bez obzira bio njezin razlog pavičićevsko mesijanstvo ili tomićevski profit i slava. Kvaliteta, kreativnost djela uvijek je primarna, sve ostalo je sekundarno, mada dobro došlo jer ne smatram dakako novac ili popularnost nečim po sebi lošim. Naravno da svatko u punoj slobodi treba birati svoj put i nemam ništa protiv populističke strategije Tomića, Jergovića ili Julijane Matanović, koliko god mi takva strategija bila enervantna (jer nitko od njih u toj samopromociji nema ni trunke stila jedne Lucije Stamać, koja opet, na žalost, nema previše književnog dara), no imam ako manipulacija medijima u svrhu bezočne samopromocije rezultira miješanjem kriterija, apriornim poistovjećivanjem popularnosti i kvalitete. Zapravo, govoreći ovo, osjećam se strašno deplasirano jer smatram da je riječ o stvarima koje bi trebale biti samorazumljive, no nažalost hrvatska me zbilja, zbilja hrvatske kulturne scene, demantira. Pri čemu ne mislim da problem leži u piscima koji žude medijsku promociju, nego u kritičarima. Ponavljam, Tomićeva i njegovoj slične strategije za mene su posve legitimne, no ne čini mi se legitimnim praksa naših kritičara koji bi ipak morali imati neke moralne obzire spram profesije kojom se bave. Što da mislim o hrvatskim kritičarima kad jedan Velimir Visković, na Zarezovom okruglom stolu o suvremenoj hrvatskoj književnosti, kaže kako se divi Jagni Pogačnik jer se usudi napisati negativnu kritiku u tako maloj sredini kakva je naša gdje se svi međusobno poznaju? Kad takva defetistička izjava dolazi od kritičara Viskovićeva ugleda jasno vam je koliko je sati (usput rečeno, Jagna Pogačnik i nije napisala puno negativnih kritika; najnegativniju je uputila Milku Valentu i njegovom romanu «Fatalne žene plaču na kamionima», pretpostavljam ne primarno zbog 'ženomrzačkog' karaktera tog uratka, nego prije zbog toga što je neposredno prije njezina teksta Valent dao žestok antifakovski intervju Edi Popoviću za Jutarnji list, što Jagnu Pogačnik kao glavnu kritičarsku promotoricu FAK-a nije moglo ostaviti ravnodušnom). Ili uzmite prijem poludiletantske Novakove «Povijesti hrvatske književnosti». Jedini je, koliko mi je poznato, Boris Beck, čini mi se u Zarezu, napisao o kakvoj je metodološki anakronoj i koncepcijski monotonoj knjizi riječ (monotonost je zaštitni znak valjda svega čega se Novak primi, sjetite se samo onog groznog časopisa za kulturu u koji je Nino Pavić utukao silu novca, a Novak svojom uredničkom strategijom nepogrešivo odveo u brzi i totalni slom). Zima, Visković i većina ostalih govorili su o njoj biranim riječima, a osobito Miljenko-sliku svoji ljubim-Jergović, jer se u neviđenom dodvoravanju fakovcima Novak najviše dodvoravao upravo njemu. Kuda to vodi? – pitate se vi na kraju. Rekao bih - u diktaturu mediokriteta. Nakon diktature proletarijata i diktature nacije na državnoj razini, imat ćemo i diktaturu (malo)građanskih mediokriteta u kulturi, što doduše nije ništa novo, novo je tek to da oni ne moraju biti izravno u službi neke određene ideologije, što međutim, čini mi se, suštinski ne olakšava stvar.

Rade Jarak: Odgovorili ste opširno i vrlo sadržajno. Prije nego što krenemo dalje osvrnuo bih se još jednom na temu 'populariziranja književnosti'. Naime, mislim da je to puka fraza, a ne eventualna prosvjetiteljska zamisao, jer se uglavnom iza nje krila samopromocija i reklama (fak), ili čista zarada (kiosk izdavaštvo). Na primjer, ako je pokretačima kiosk izdavaštva bilo stalo do prosvjetljenja mase, zašto knjige nisu dijelili besplatno?

Sljedeće sam pitanje bio zamislio kao svojevrsni presjek naše književne scene, ali budući da ste ga već dali u širim crtama, onda ću ga samo malo nadopuniti vlastitim specifičnim stavom i vlastitim izglobljenim pogledom.

Dakle, budući da ste dugo vremena pisali filmsku kritiku u Zarezu, Vijencu pa u Nacionalu, ponekad ste sporadično objavljivali i književne recenzije koje su meni bile vrlo poticajne. U njima ste jednom prilikom spomenuli sintagmu 'hrvatska književna laž' – koja je bila vrlo intrigantna, ne samo zato jer dolazi od Krleže, nego jer je imala i neke veze s tadašnjim trenutkom. Također već dugo pišete i književne kritike na Internetu pa ste u međuvremenu nekako usvojili kondicije i pojmovnik naše kritike. I sami ste se, dakle, susreli s moćnim silama tog polja.

Ovo što slijedi govorim zapravo iz vlastitog očišta, koje je također vrlo specifično i koje je zaista poseban slučaj. Sve više sam uvjeren da sam jedan od najvećih outsidera naše književnosti i da je moj pogled estetički radikalno suprotan od skoro čitavog recepcijskog polja.

Točnije, svi kritičari ili pisci o kojima ste govorili imaju neke svoje razloge i vlastite subjektivne poglede, koje ja uglavnom razumijem, ali ono što ostaje kao rezultanta tih pojedinačnih pogleda - onaj zajednički prostor u kojemu se svi slažu - za mene je neprihvatljivo. Ne znam kako bih nazvao taj prostor: javno mnijenje, simbolički prostor hrvatske književnosti, hrvatska književna laž, ili nešto četvrto – jednostavno ne slažem se s mnogim pojmovima koji se tu pojavljuju. Na primjer: ideologija kratke priče, urbano seljačka proza, stil bez stila, protjerivanje metafore, zaborav aorista, vulgarizacija kao dokaz autentičnosti. Estetika koja se tako nameće za mene je legitimna kao posebna estetika, ali kao natkriljujuća, nikako. No za nju nitko pojedinačno nije kriv. Ta estetika je rezultanta napora čitave naše kritike i našeg društva. Ne vidim velike razlike između gerijatrijske vladavine od 90. do 95. i sadašnje vladavine novih autora, dapače to je izraz iste tradicije. Način ponašanja (isključivost) je gotovo isti, vlast je vlast, estetikom vladaju slični mehanizmi, samo je razlika možda u ideološkom, ili čak pseudoideološkom predznaku.

U blizinu mog izdvojenog položaja ponekad, ali samo slučajno, dolaze oni iz a-književnosti koji se iz raznih razloga pobune i počnu djelovati negativno u sustavu. Takve su npr. bile neke vaše kritike. Dugo sam razmišljao da napišem jedan presjek novih zbivanja na našoj književnoj sceni, ali još uvijek ne znam točno kako, jer jednostavno ne znam odakle bih počeo. Zato sam sa suradnicima pokrenuo Knjigomat da pretresem pitanja koja me muče kroz dijalog sa zanimljivim akterima.

Stoga s obzirom na vaše iskustvo, važi li još uvijek ona stara sintagma 'hrvatska književna laž', postoji li tajna, drugo viđenje, ili je sve na našoj književnoj sceni ipak manje-više realno i prirodno?

Damir Radić: Pokušat ću zahvatiti vaše pitanje u cijelosti i krenuti otpočetka, onim redom koji ste vi išli, s obzirom da mi vrijeme ne dopušta asocijativno-digresijsku komociju kakvu sam si priuštio u prethodnom odgovoru. Da bi znali neke stvari, ponekad je dobro poznavati osobe koje se s njima povezuju. Ja sam, npr., poznavao Juricu Pavičića i mislim da mogu s visokom sigurnošću ustvrditi da je u njegovom slučaju na djelu povezivanje iskrenog prosvjetiteljskog entuzijazma i osobne (sasvim legitimne) ambicije, i čini mi se da je to dvoje otprilike ravnopravno raspoređeno. No kod ostalih koje sam spominjao u prethodnom odgovoru, i tu se s vama mogu složiti, na djelu vjerojatno jest ponajprije samopromocija, koja je sama po sebi naravno legitimna, ali postaje nelegitimnom onda kad se u tu svrhu stvori lobi koji želi marginalizirati sve one koji su izvan njega. Ukupno gledajući, na djelu je dominantno bila požuda za maksimalnom mogućom dominacijom nacionalnom kulturom, želja da se (nadmeno) nametne vlastita koncepcija književnosti/umjetnosti/kulture, koncepcija koja je zasnovana na sasvim paušalnim procjenama, lišena svake analitičnosti a kamoli studioznosti, koncepcija koja nije spremna sagledati i uvažiti svu raznolikost koja nužno opstoji u svakoj makrostrukturi, pa tako i onoj hrvatske kulture. To dakako jest povezano i s 'prirodnim biološkim' (generacijskim) antagonizmom, pa otuda (u svako doba i svugdje uobičajene) podjele na stare i mlade, ali mnogo više s estetskim senzibilitetom i prosudbama te naravno političkom i ideološkom orijentacijom (koja je vrlo često povezana s onom estetskom), a jako, jako mnogo i s individualnim karakterima, s posve osobnim simpatijama i animozitetima.

Sad odgovor na pitanje zašto megaizdavači, Večernji i Jutarnji, knjige nisu dijelili besplatno. Zapravo, prve tako objavljene knjige bile su besplatne, a ostale su nešto koštale, jer izdavaču je primaran profit kao i svakom kapitalistu. Uostalom, i kupac se na dulje staze bolje osjeća ako nešto kupuje po niskoj cijeni nego ako to isto dobije besplatno, jer čim je nešto besplatno jaka je sugestija da malo ili nimalo vrijedi (psihologija potrošača igra veliku ulogu u marketinškim istraživanjima). Meni je pri tom Schauerova i Pavićeva igra sasvim logična, ponavljam, oni su kapitalisti koji žele zaraditi i baš ih briga što tzv. kiosk-izdavaštvom ugrožavaju knjižarsko izdavaštvo, ali poprilično bijednu ulogu u tome odigrali su epehaovski kućni pisci (konkretno se sjećam teksta Ante Tomića) koji su takvu praksu opravdavali navodnom brigom za siromašne hrvatske čitatelje. S druge strane, kad smo već načeli tu temu, ni naši standardni knjiški izdavači nisu zaslužili puno sućuti. Pa tu imate ljudi čiji se kompletan ili gotovo kompletan izdavački program temeljio na državnim dotacijama i/ili 'poticajima' od strane samih autora, a kojima su isti ti autori vrlo često bili zadnja rupa na svirali (Mićanović, Latin i njihova Naklada MD, Čegec i njegov Meandar), te gomila onih koji su djelovali na tržištu a bez ikakve tržišne strategije. Uostalom, ja mislim da je čitava ta priča o silnom padu tiraže prodanih knjiga u knjižnicama zbog tzv. kioks-izdavaštva pretjerana, a u funkciji amortizacije primljenog udarca; pa razmislite, jesu li ljudi koji redovno na kiosku kupuju jeftine knjige čija knjiška (ne književna) kvaliteta odgovara cijeni koštanja, jesu li to ljudi koji inače imaju naviku kupovanja knjiga u knjižarama? Naravno da ne, odnosno tek u maloj mjeri.

U daljnjem dijelu vašeg pitanja pokušavate iznijeti vlastitu (estetsku) poziciju na aktualnoj hrvatskoj književnoj sceni, pri čemu ste sebe svrstali u autsajdera, a mene u pripadnike A-književnosti, što doista ne razumijem. A-književnost je termin koji su rabili fakovci po uzoru na omiljenu im sportsku igru nogomet, u smislu paralele s tzv. A-reprezentacijom. Oni su kao A-reprezentaciju naravno vidjeli sebe, poimenično navodeći sastav te reprezentacije (Ferić, Tomić, Jergović, Pavičić, Popović, Radaković, Senjanović). Ako A-književnost shvatite u širem smislu, to su onda oni koji su dobili pozivnice za ulazak u Hrvatsko društvo pisaca, kad se ono formiralo; bilo je tu nekih pedesetak ili šezdesetak imena koja su označena kao ono najbolje što hrvatska književnost danas nudi, među kojima mojeg imena nije bilo. Prema tome, ja sam prije nego vi (čije knjige redovno bilježe povišen medijski interes) autsajder na hrvatskoj književnoj sceni i to mi je autsajderstvo sasvim ugodno, koliko god to nekom zvučalo romantičarski anakrono. Uostalom, pogledajte s kakvom je drskom ultraironijom uredništvo Fantoma slobode predvođeno Daliborom Šimpragom objavilo moju priču «Mala Liddy» u svom zadnjem broju, ne poštujući elementarnu pristojnost upita autoru (tj. meni) slaže li se s obznanjivanjem sadržaja privatnog e-maila koji je uputio zamjeniku glavnog urednika tog časopisa (Šimpragi). Mislite li da bi to napravili nekom iz sfere 'A-književnosti'? Ma hajde, molim vas, kakva A-književnost!? Kad mi Fantom slobode ili Quorum bespogovorno objave onako šokantno lošu poeziju kakva je Jergovićev «Turčin u Zagrebu», ili kad mi Jutarnji list prihvati za objavu onako sirov i neuk tekst kakav je Jergovićev o idiotizaciji hrvatske kulture, onda počnite razmišljati o meni u kontekstu 'A-književnosti' (nadam se da takav dan ni vi ni ja nećemo dočekati).
Hrvatska književna laž? Koliko se sjećam tu sam formulaciju upotrijebio u nekoj kritici pisanoj za Vijenac, vjerojatno povodom izrazito negativnog osvrta Jagne Pogačnik na Valentov roman «Fatalne žene plaču na kamionima», a moguće je da je to ipak bilo kad sam pisao o dojmljivom romanu prvijencu mlade Jelene Ćarije «Klonirana». Upotrijebio sam je iz revolta spram vrijednosti koje naša književna kritika gotovo unisono promovira. Iz revolta prema činjenici da se jedna uglavnom prosječna zbirka priča, «Anđeo u ofsajdu» Zorana Ferića, doživljava isključivo u rasponu od odličnog preko sjajnog do genijalnog, da se osrednji roman Jurice Pavičića «Ovce od gipsa» proglašava književnim događajem godine i moralnim iskorakom desetljeća (mada je u moralnom smislu to, blago rečeno, vrlo dvojben uradak u kojem je reprezentativni hrvatski Srbin ni manje ni više nego švercer koji nije ubijen nasred ulice goloruk i u pidžami, kao što se stvarno zbilo u događaju koji je inspirirao Pavičićev roman, nego s puškom u ruci, a da ne spominjem Pavičićev i kasniji Brešanov kukavičluk u tretmanu srpske djevojčice i njezine sudbine). Iz revolta zbog neuočavanja vrijednosti vašeg prvog romana «Kiša» i zbirke priča «Mjesto na kojem ćemo provesti noć» Romana Simića, dvaju djela koja u danom trenutku nisu mogla proći jer se nisu uklapala u štreberske kanone stvarnosne proze, 'ovog našeg hrvatskog ovdje i sada'. A upravo danas slušam na radiju izdavača Nenada Popovića koji govori o svojoj knjizi «Christkind» autora Borisa Dežulovića i kaže kako je bio oduševljen kad mu je Miljenko Jergović, njegov kućni pisac, donio taj Dežulovićev rukopis čija je posebnost to što mu radnja nije smještena u Hrvatsku nego na nekim drugim meridijanima i paralelama, tj. u austrijsku provinciju. Ispada po Popoviću da je to izmještanje izvan Hrvatske u neki drugi prostor i vrijeme neka velika novost koju je donio Dežulović, a ispada tako jer su Dežulovićevi poklonici, ekipa iz nekadašnjeg FAK-a, naumili vašu i knjigu Romana Simića ignorirati, praviti se da one ne postoje. Još prije vaših i Simićevih proznih radova, poetiku 'udaljenih meridijana i paralela' pjesnički smo afirmirali Dragan Jurak, Robert Perišić i ja sredinom i krajem devedesetih, a nešto kasnije i vi u jednom dijelu svoje pjesničke zbirke «Demon u pari kupaonice» koja je prethodila vašem romanu «Kiša». Upravo sam ja zbog takve prakse naišao na ledeno-hladni kritički prijem Zvonimira Mrkonjića kad sam objavio prvu zbirku poezije «Lov na risove», da bi mi drugu zbirku «Jagode i čokolada» dotični uglednik proglasio nedovoljno hrvatskom (podsjeća li vas to na nedavno izjavu Hrvatskog kulturnog kruga?) i pri tom još očitao lekciju onima koji su mi zbog nje dodijelili uglednu nagradu Kvirin za pjesničku knjigu godine (autora do 35 godina starosti). Uostalom, i Mrkonjić sa svojom antologijom modernog hrvatskog pjesništva «Međaši», također jednom od onih silno hvaljenih knjiga, daje određen doprinos onome što ovdje prigodno nazivamo hrvatskom književnom laži. To je knjiga u kojoj Dragutin Tadijanović dobiva više prostora od Nikole Šopa, Dobriše Cesarića, Krune Quiena, Bore Pavlovića, Maka Dizdara, Josipa Pupačića te uz Tina Ujevića i Danijela Dragojevića ispada najvećim gigantom hrvatskog pjesništva. Vjerojatno i tim Mrkonjićevim tretmanom obodren, Tadijanović nedavno diže glas kako u povijesti hrvatske književnosti nije dobio mjesto koje mu pripada. Mislite li vi da je on doista takva pjesnička veličina, takav stameni 'međaš' kakvim ga tretira Mrkonjić, a bome i Prosperov Novak u spominjanoj «Povijesti hrvatske književnosti, da može stati uz bok Ujeviću, Slamnigu, Dragojeviću, ili je ipak riječ o (poprilično) precijenjenom pjesniku?
Nakon ovog pjesničkog ekskursa možemo se vratiti u prozne prostore i nastaviti s nizanjem primjera koji su u meni izazivali revolt. Na primjer Viskovićeva maksimalna ocjena stila romana «Ovce od gipsa» i nijedna jedina ispisana riječ od bilo kojeg hrvatskog kritičara o virtuoznom stilu knjige «Mjesto na kojem ćemo provesti noć». Uvrštavanje socrealističkog romana «Minuta 88» fatalnog Jurice Pavičića u pet nominiranih za nagradu Jutarnjeg lista, opće oduševljenje mediokritetskim romanom «Wonderland» Marinka Koščeca, tim poraznim zbrojem bezličnih stilskih i tematskih klišeja. Zašto još hrvatska književna laž? Iz revolta što članovi žirija za dodjelu književnih nagrada ne čitaju sva objavljena djela, pogotovo ne ona obimnijeg formata, iz revolta što čitav niz hrvatskih romana ostaje nepročitan i nevaloriziran jer naši kritičari apriori znaju što od tog i tog autora mogu očekivati, odnosno znaju da ne mogu očekivati ništa dobro. Uzmite za primjer Valentov roman «Clown» objavljen 1988. koji je za većinu aktivnih kritičara nepoznanica, a riječ je o jednom od hrvatskih romanesknih vrhunaca iza Drugog svjetskog rata, o ostvarenju u rangu s najboljim stvarima Desnice, Slobodana Novaka i Marinkovića. Evo, najnoviji razlozi za revolt. Kako objasniti da «Crnac», fina proza Tatjane Gromače koja stilom i atmosferom, onim što je dakle umjetnički esencijalno, lakoćom nadmašuje preko 90% aktualne prozne produkcije, nije ušao među prvih pet za nagradu Jutarnjeg? A ušlo je «Ministarstvo boli», stereotipno i patetično očajavanje Dubravke Ugrešić, tek blijeda sjena sjajnog «Muzeja bezuvjetne predaje» iste autorice. Ili kako objasniti činjenicu da isti taj žiri Jutarnjeg lista, samo tjedan dana nakon što je nagradu dodijelio «Christkindu» Borisa Dežulovića, u novom glasanju, sad povodom najbolje knjige zadnjih pet godina, prednost da njegovom glavnom konkurentu, «Šumskom duhu» Gorana Samardžića? Nije li to prvorazredna lakrdija? Jednaka, ako ne i gora lakrdija je što taj žiri danas daje nevjerojatnih 19 odnosno 17 bodova prednosti «Muzeju bezuvjetne predaje» i Perišićevom «Užasu i velikim troškovima» ispred romana Davora Slamniga, koji ih je, odlukom istog žirija, svojedobno pobijedio. A najveća je lakrdija kad Jagna Pogačnik, nevješto pokušavajući zamaskirati što se zapravo dogodilo, štiteći sebe i ostale članove žirija, komentira kako su promjene u procjeni normalne s obzirom na protok vremena. Kojeg vremena? Pa Slamnigova pobjeda nad Dubravkom Ugrešić i Robertom Perišićem zbila se prije samo dvije godine! Razlika od 19 odnosno 17 bodova u samo dvije godine!? Perišić je očito bio posve u pravu kad je prije nekog vremena u Globusu napisao kakvom se (nečasnom ili u najmanju ruku neozbiljnom) logikom rukovode hrvatski književni žiriji, aludirajući ponajprije na žiri Jutarnjeg lista.

Eto, to su neki od argumenata za sintagmu hrvatska književna laž, a dalo bi se nabrojiti još štošta, no i ovo je sasvim dovoljno. Uz mali dodatak: nije to neka velika hrvatska specifičnost, takva je praksa i u tzv. civiliziranom svijetu, samo što se tamo izvodi s više stila i obzira.

Čini mi se da sam ovim odgovorio na zaključak vašeg pitanja, je li «sve na našoj književnoj sceni ipak manje-više realno i prirodno?». Ako govorimo izvan konteksta surove i bespoštedne borbe za opstanak koja se vodi na svakom djeliću prostora naše egzistencije pa tako i na književnoj sceni, ako govorimo izvan konteksta ograničenja duha i senzibiliteta većine aktera te borbe, onda nije «realno i prirodno». Ali, možemo li govoriti izvan tog konteksta? A drugo viđenje, za kojim opravdano čeznete, uvijek postoji, imamo ga vi i ja i mnogi drugi koji međutim govore samo po kuloarima. Hrvatska kulturna scena prepuna je kukavica, kompromisera i ignoranata, suočavam se s tim na svakom koraku.

Rade Jarak: Evo naposljetku jedno teorijsko pitanje: što je to stvarnost? Što vi smatrate stvarnošću u književnosti?

Damir Radić: Opet ste postavili pitanje koje bi zahtijevalo jako opsežan, dijakronijski i sinkronijski usmjeren odgovor. No toliko vremena i prostora ne stoji nam na raspolaganju. Stoga najkraće: stvarnost je sve ono unutar i izvan nas, beskrajno složeni mikrosvemir našeg bića (duh, emocije, intelekt, tvarno tijelo sa svim svojim organima i sastojcima sve do atoma i subatomskih čestica) te beskrajno nedoseziv makrosvemir svijeta koji nas okružuje, naravno ako u njega vjerujemo kao tzv. objektivnu činjenicu koja dakako (za nas) nikad nije objektivna jer (za nas) ne postoji po sebi, nego samo onako kako ga individualno, subjektivno doživljavamo. U tom smislu književnost, kao i sve drugo, izvan stvarnosti ne može postojati, sva je književnost nužno i ultimativno stvarnosna. U užem smislu može se govoriti o, najpojednostavljenije rečeno, književnosti 'realiteta' i književnosti 'mašte', odnosno onom što se u povijesti književnosti nazivalo oprekom baroka i klasicizma, ili klasicizma i romantizma, ili romantizma i realizma, ili realizma i simbolizma itd. (a može se, vama kao diplomiranom slikaru bliskom terminologijom, izreći i kao opreka figuracije i apstrakcije). Pri čemu te opreke najčešće nisu međusobno odbijajuće nego prožimajuće, i čisti su primjerci jednog ili drugog, čak i kad vjerujemo da znamo što bi ta određenja precizno trebala značiti, (relativno) rijetki. Najrealističniji romani bili su zapravo oni koji se takvima nisu nazivali, ultramimetski visokomodernistički radovi Joycea, Virginije Woolf ili Faulknera, samo što njihova mimeza nije bila usmjerena na izvanjski svijet, nego na svijest protagonista.
Naši fakovci i njihov kritički aparat proizveli su, moram priznati, lijepu sintagmu stvarnosna književnost u opreci spram postmodernističke poetike kako su je oni shvaćali, a to je bilo jako skučeno. Oni su postmodernizam ultimativno poistovjetili s artificijelnošću i larpurlartističkim narativno-jezičnim igrama te se odlučili protiv takve književne prakse pobuniti i afirmirati poetiku koja se uobičajeno naziva realističkom odnosno naturalističkom odnosno dokumentarističkom. Dakle poetiku usmjerenu na 'stvarni' život, na 'konkretne' (izvanjske) uvjete egzistencije i tome slično. Problem je bio što su zaboravili da umjetnička kakvoća ne ovisi o samom izboru poetike, nego o njezinoj konkretnoj realizaciji u individualnom umjetničkom/književnom djelu, tj. da ne postoje apriori dobre, manje dobre, loše itd. poetike, nego samo dobre, manje dobre, loše itd. individualne umjetnine/knjige. Osobno, velik sam poklonik realističko/naturalističko/dokumentarističke poetike, pogotovo na filmu gdje ona često zna imati iznimno sugestivne učinke, no domaći praktičari te poetike uglavnom su bili vrlo sterilni. Zapravo, izuzev Perišićevih «Užasa i velikih troškova» te Šimpraginih «Kavica Andreja Puplina», koje već nisu posve 'čist' primjer, ne mogu se ovog časa sjetiti ni jedne doista dojmljive knjige tzv. nove proze koja bi se smjestila u uže shvaćeno poimanje stvarnosne proze. Inače, karakteristično shvaćanje onog što bi stvarnosna proza trebala biti imate u romanima i (rijetkim) pričama Jurice Pavičića: prepoznatljivi tipovi karaktera u prepoznatljivim društvenim situacijama (kako je realizam otprilike definirao još Friedrich Engels). Zato Pavičić proziva hrvatske pisce da u njihovim uratcima nema likova koji slušaju Magazin i Thompsona i hvali Antu Tomića, koji navodno jedini prikazuje hrvatsku zbilju 'onakvom kakva ona doista jest'. Sad se postavlja pitanje trebaju li hrvatski pisci slijediti individualne porive svog (estetskog) senzibiliteta, ili staviti sebe i svoju umjetnost u funkciju socijalno-kritičke deskripcije i analize. Kad bi bilo po Pavičiću, morali bi činiti ovo drugo, a od toga do socrealizma nije nužno dalek put, što pokazuje upravo Pavičićev slučaj: od ne naročito zanimljiva realizma «Ovaca od gipsa» i «Nedjeljnog prijatelja» došao je do socrealizma «Minute 88». Pavičić dakle želi afirmirati i promovirati, a možda i nametnuti svoje viđenje realizma, 'stvarnosne proze', čija bi mjera realizma bili Magazin i Thompson, ali ne i, recimo, seks. Po svim mogućim istraživanjima i anketama seks je ono što većini ljudi najviše pada na pamet svakog dana u njihovim životima, svakih nekoliko minuta pomisle na motive i teme povezane uz seks, ali u uratcima Jurice Pavičića seks ne postoji. Postoji samo jedna scena u «Minuti 88», ali ona se kao u nekom jako starom hollywoodskom filmu prekida zatamnjenjem tek što je sramežljivo naznačena. Takav njegov odnos prema seksu uvažavam, jasno mi je da postoje ljudi za koje je to suviše delikatno i intimno tlo, ali onda on mora biti svjestan da ne može dijeliti ostalima lekcije jer ih ne zanimaju ljudi koji režu žile na Cecu ili Matu Bulića.
Mislim da bi ovo bio dovoljno iscrpan odgovor na vaše pitanje u kontekstu razgovora koji vodimo. Ukratko, ne mogu postojati propisani recepti za ostvarivanje stvarnosne književnosti, svatko se njezinim ozbiljenjem nužno bavi iz perspektive vlastita senzibiliteta i svjetonazora. Bitno je samo koliko umjetnički uvjerljivo to čini, s kolikim kreativnim intenzitetom.