L'angolo bordeaux

utorak, 20.01.2009.

Dogodilo se na današnji dan

Krenimo s najljepšim dijelom (nikad nisam vjerovala u ono sa šećerom i krajem).
Bili smo kod naše omiljene doktorice danas. I gledali naše malo remek-djelo. U 2d i u 3d. Nevjerojatno...
Stalno su mu šake oko ustiju, cuca palac a kažiprstom nešto objašnjava. Ustanovili smo da je profil naslijedio od mene, a od tate muške atribute...koji su na uzv-u pozamašni!
Zlato malo...kako ostati ravnodušan u toj situaciji? Pa normalno da suza krene i da srce lupa i da se trbuh trese. Divno nam je to dijete. A tek ima nekih 650 g. Ali sve je tu...čovjek u malom! Bogu hvala, sve je u redu: odlično napreduje i zasad nema nikakvih problema.
I naravno da opet imamo akrobatski DVD; Najdraži ga svaki put zatraži :))))
Eto, to je ono što me u danima poput ovog može razveseliti i održati sretnom!

Danas je završeno jedno prijateljstvo. Želim vjerovati da sam upotrijebila pravu imenicu a ne da sam samo ja vjerovala da je to prijateljstvo. Srednješkolsko, koje se - zbog niza okolnosti - s vremenom "razvodnilo" (mislim da je to normalno s obzirom na to da sam ja otišla studirati u drugi grad a ona je ostala u Rijeci), ali ja sam voljela vjerovati da ta osoba za mene (kao i ja za nju) uvijek postoji, bez obzira na to što se malo viđamo i nismo u kontaktu kao prije. A onda sam počela shvaćati da je nemoguće da se ja triput javim kad sam na Krku (ona tamo ima kuću) a da ona niti jedan od ta tri put nema pet minuta vremena da me vidi. I onda se nedavno, negdje u listopadu, sretnemo ispred jednog trgovačkog centra. Bila je s mamom a ja sam bila sama. Hladan pozdrav (imala sam osjećaj da bi me bila izbjegla da je mogla, ali prihvaćam mogućnost da je to samo moj "osjećaj"), više sam razgovarala s njenom mamom koja je - nakon što sam rekla da sam trudna - pokazala više sreće nego njena kći, moja prijateljica. Pogodilo me to. Ali navikla sam ja. I da, i ja sam bila hladna. Onako kako ja to znam biti kad me netko povrijedi. A ona me povrijedila. Ne poričem ja to, svjesna sam da je to dio mog karaktera, ali sam isto tako svjesna da se to događa onda kad se ja povučem u sebe da ne eksplodiram. Nedavno ju sretnem u Opatiji. Vidi me i okrene glavu. Nakon pola sata opet ju sretnem, nije me mogla izbjeći i samo je rekla "bok", bez namjere da se zaustavi. Danas ju sretnem na Korzu, pogleda me i produži. Nakon toga ja pošaljem sms u kojem pitam zar ne zaslužujem pozdrav. Zove ona i kaže da me nije vidjela. Ne vjerujem joj, sigurna sam 100000% da me vidjela. Uporno poriče i kaže da sam kod posljednjeg susreta (ispred trgovačkog centra) bila "arogantna i hladna" te da ona nije mogla vjerovati kako se ponašam. I tako smo raspravile neke stvari: ona tvrdi da sam ja njoj uvijek nešto spočitavala i da imam crtu arogancije u sebi, a ja joj uporno govorim da je jako čudno što je ona sve to "trpila". Ja na njenom mjestu ne bih. Da se razumijemo, uopće se ne slažem s tim opisom mene: arogantna nisam a "spočitavala" sam joj samo to što se rijetko javlja (a to još iz doba srednje škole). Ja sam osoba koja jednostavno preko nekih stvari teško prolazi (stotinu puta sam o tome pisala). Ne znam glumiti, meni se sve vidi na licu. I ne mislim da je to baš neka grozna osobina. Nikad mi nije problem ispričati se, niti napraviti prvi korak, bez obzira na to što bi možda taj korak trebala napraviti druga strana. Za mene ponižavanja ne postoji, niti u prijateljstvu niti u ljubavi. Uglavnom, brojeve sam izbrisala i poželjela joj mnogo sreće.

I neću se više opterećivati time. Prijatelji su bitni. Ali ako nisu pravi, onda je bolje da ih nema.
Mene prvi dio ovog posta beskrajno usrećuje i ne dam nikome da mi pokvari raspoloženje.

- 20:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #