L'angolo bordeaux

Nikad se toliko ljudi nije odazvalo štrajku. Baš sam jučer razmišljala kako bi bilo da se nastavilo i ovaj tjedan. Sumnjam da bi bilo tko odustao, bez obzira na posljedice tipa odrađivanja dana provedenih u štrajku. No, ipak, mnogo je onih koji nas nisu podržali, prvenstveno roditelja. Oni su smatrali (i vjerojatno još uvijek smatraju) da je štrajk zapravo manipulacija njima i njihovom djecom. Moram priznati da to ne razumijem. Lijepo je rečeno da će učenici osnovne škole, pogotovo nižih razreda, koje roditelji ne mogu nikako zbrinuti, biti dobrodošli u školi za vrijeme štrajka. Netko će biti s njima. I tako je i bilo. Ja sam osobno u četvrtak i u petak ujutro, kad sam išla na posao (da, da...nismo bili u razredu ali smo bili u zbornici) vidjela grupu učenika kako s učiteljicom koja štrajka idu u obližnji park.
Druga stvar koju nam zamjeraju je ta da se mi bunimo a mnogima je još gore. Mnogi rade za puno manje novaca. I ja opet ne razumijem. Kopirat ću jedan svoj post koji sam objavila na forumu:



Zašto neću? Zato jer imam čistu savjest. Jer svoj posao radim predano i sa 110% snage. Nije mi nikad teško ostati dulje, doći ranije. I na taj način volontirati. Ne mislim da sam Bogom dana ali neću dozvoliti da mi itko kaže da radim tri sata na dan i da po ljeti imam tri mjeseca praznika. Jer to jednostavno nije istina. Generaliziranje nikad nije dobro.

(...)

I tako sam ja, kao i mnogi moji učenici za koje sam čula da su ova tri dana štrajka svesrdno iskoristili da bi posjetili novi Tower shopping centar, petak iskoristila za obilazak tog velebnog zdanja na Pećinama.

Doći do tamo nije bio problem jer je bio radni dan pa su gužve bile rezervirane za poslijepodne.
Dojmovi? Sve lijepo, sjajno, veliko, bogato. Nadam se da će tako ostati i kroz pola godine.
No, uvijek postoji neki "ali". To su ovaj put prodavači ili općenito djelatnici centra. Ja sam inače prilično cool osoba, u smislu da nisam svadljiva i ne volim konflikte. Ali ponekad neke stvari zaista ne mogu proći nezamjećeno, pa makar se radilo o prvim danima rada. Neke karakteristike ili imaš ili jednostavno nemaš.

Evo zašto - kreće serija u četiri epizode.

Epizoda prva: Goldenpoint.
Poznam tu marku i uvijek kupujem njihove majice. Jedva sam dočekala da se otvori trgovina u Rijeci. Uđem, prodavačica me pita što želim i ja joj pokažem majicu koja me zanima (znam već cijelu liniju ).Ona mi kaže "vama treba L". Ja kažem da mi je dovoljno M ali neka mi svejedno pokaže. I obje zaključimo da mi je M dovoljan. Neću probavat jer imam već taj tip majice u veličini M. Plus toga elastične su pa nema beda. Odaberem boju i onda vidim da je majica zaflekana od pudera. Prodavačica preneraženo kaže da je "nemoguće" jer da ona i kolegice ne probavaju majice (a centar otvoren već 4 dana...nije joj palo na pamet da je možda netko od kupaca probavao majicu ). Zamolim da mi pronađe drugu, ona kaže da nema a ja na to odlučujem da ju neću kupiti. U tom trenutku dolazi jedna druga i obraća joj se na talijanskom. Skužim da je ona Talijanka koja je ovdje dok se trgovina ne uhoda. S obzirom da jako dobro znam talijanski, slušam dijalog.
-Je li sve u redu?
-Jeste, samo gospođica kaže da neće ovu majicu jer da je prljava od pudera a mi ih nismo probavale!
-Pa odi vidi u skladište i donesi drugu.
-Nema drugih.
-Kako nema? Mora biti!
-Nema! Odnosno možda ima ali su na visokim policama!
I tako drž-ne daj, ode Talijanka meni po majicu na visoku policu dok je ova druga kolutala očima. Na kraju sam se lijepo zahvalila na talijanskom i otišla. Dobar je ova trgovac kad joj se nije dalo ići po majicu jer je na visokim policama! :D

Epizoda druga: Orsay
Gledam neke hlače i vidim da ima samo veličina 32,34,36,38. Meni treba 44. Obratim se prodavačici i skrušeno (s obzirom na to da ne poznajem tu marku) pitam da li oni imaju samo male brojeve ili tih hlača igrom slučaja nema. Kaže mi da oni imaju njemačke veličine i ja ju onda pitam da mi "prevede na njemački" veličinu 44. Kaže da neka potražim 44. Ja joj govorim da nema, da ima samo do 38. I onda odemo do mjesta gdje stoje te hlače i ona mi pokaže 38 i predlaže da ih izmjerim laktom!

Epizoda treća: RDK trgovina
Vidim neke majice na akciji, pogledam sastav (ježim se od akrila, poliamida i sličnih sintetika), i pitam veličinu L u rozoj boji. Prodavačica mi spušta majicu i veselo kaže "Evo vam XL". Ja joj ponavljam da mi treba L a ona mi kaže "nema L, evo vam XL". Pobogu ženo, velik mi XL! Na polici je bilo još desetak takvih majica i zamolim ju da pogleda da možda neka od tih nije L. "Nema, kaže ona. Sve ostale su XXL". Odem ja ipak probat majicu, u drugoj boji u kojoj ima L. Bila mi je dobra ali mi više odgovara roza boja i zato ju ljubazno zamolim da ode provjerit da li možda imaju negdje iza koju L. Nakon pet minuta evo nje uz odgovor "dođite sutra, ako možete...danas nam je iza sve zakrčeno pa ne mogu tražit".
Evo i nastavka: jučer sam ponovno bila i dobila rozu majicu L veličine. Gdje je bila? Na polici. Kao i prethodnog dana.

Epizoda četvrta: infopunkt
Nakon što sam bauljala po centru neka dobra dva sata, nisam više bila sigurna da li mi je auto na 2. ili 3. katu. Dođem na infopunkt i obratim se curi s pitanjem da li je narančasti parking na trećem katu. A ona me gleda i pita "kakav narančasti parking". Ja joj govorim da onaj gdje su zidovi obojani u narančasto a ona kaže da ona ne zna gdje su zidovi obojani u narančasto :D. Pitam ju zar nema svaki kat garaže svoju boju zidova upravo zbog lakšeg snalaženja, a ona mi kaže da nema pojma!

Eto, ovakvi detalji bi se ipak trebali promijeniti. Čim prije.
Kako kaže onaj vic: Može Bosanac iz Bosne ali ne može Bosna iz Bosanca!