06.10.2007., subota

2. HRL sjever 2. kolo: HRK Borovo - RK Viro Virovitica (35:24) Za odlazak u Borovo na utakmicu drugog kola rukometnog prvenstva druge hrvatske rukometne lige sjever dogovarali smo se neodređeno neko vrijeme. Svi uključeni u dogovore iskazali su želju za odlaskom na isto gostovanje. Međutim ispostavilo se kako su želje jedno, a mogućnosti ili realnost drugo. Riješili smo prijevoz do tamo osobnim automobilom, uz dogovor da podijelimo troškove za gorivo, tako da je pet mjesta bilo za zainteresirane. Premda se još u subotu ujutro činilo kako će nas na gostovanje ići trojica ili možda četvorica pred polazak ostali smo samo Nikola i ja. Vagali smo isplati li nam se ići kako smo samo dvojica, bilo bi puno bolje da nas ide više, i odlučili smo da idemo kad smo već isplanirali. Tako smo poslije 15 sati krenuli autom iz Virovitice, preko Slatine, Donjeg Miholjca, Osijeka za Vukovar. Nismo znali je li utakmica u Vukovaru ili u Borovu, budući da je postojala mogućnost kako klub iz Vukovara nosi ime Borovo zbog istoimenog poduzeća koje bi moglo biti sponzor kluba. Kada smo prošli Osijek, osječku zračnu luku te se čuvenom Trpinjskom cestom približavali Vukovaru pejzaž je bio nešto stvarno posebno. Ravnica protkana oranicama i šumama dokle god pogled seže. Sa lijeve strane ceste, u smjeru Dunava, traktor je obrađivao ogromnu oranicu, a zemlja koju je obrađivao bila je crna poput ugljena. Pretpostavljam kako su takva tla najplodnija. Dojmilo me se bogatstvo tog područja. Kada smo ušli u Vukovar prvo smo naišli na skretanje za Borovo, pa smo skrenuli u pokušaju da pronađemo dvoranu, i našli smo dvoranu i kombi naših rukometaša parkiran ispred dvorane pa smo zaključili kako smo našli što smo tražili. Parkirali smo auto i kako smo imali vremena do početka utakmice odlučili smo se prošetati u potrazi za trgovinom i pekarom. Već kada smo dolazili vidjeli smo ruševine kao jasne posljedice rata, a u šetnji Borovom vidjeli smo toga još više. Dio zgrada i kuća jest obnovljen i ljudi žive u njima. Posebno nam je mislim, komentirali smo poslije, u sjećanju ostala zgrada gdje su neki stanovi samo goli nagoreni zidovi bez stanara, dok su neki stanovi u istoj zgradi poput normalnih stanova gdje ljudi žive pa tako i suše veš na balkonu. Nedaleko odande nalazila se neka škola oko koje su se igrala djeca. Malo prije škole na zgradi neke pretpostavljam također dvorane bili su ispisani grafiti na čirilici: Severna armija (što smo zaključili kako mora biti neka podskupina navijačke skupine Delije), koalicija = grobari + policija (isto na čirilici), itd... Bilo je malo čudno vidjeli takve grafite negdje u Hrvatskoj. Našli smo trgovinu i pekaru, kupili smo što smo htjeli, vratili se do dvorane i zakasnili nekoliko minuta na početak utakmice. Prilikom šetnje Borovom vidjeli smo koliko je zapravo veliko to mjesto, koje mislim spada pod grad Vukovar, budući da u mjestu ima veći broj stambenih zgrada od oko deset katova visine. Prilikom kratke šetnje vidjeli smo više takvih zgrada nego što istih ima u Virovitici. Nameće se zaključak kako je Vukovar velik grad. Prema popisu stanovništva iz 1991. imao je 45 000 stanovnika, ali danas ima bitno manje (popis stanovništva iz 2001. kaže 32 000). Također bih rekao kako je to područje istočne slavonije - zapadnog srijema prilično gusto naseljeno budući da se na vrlo maloj udaljenosti od 30-ak kilometara nalaze tri veća gradska središta (Osijek-Vukovar-Vinkovci). Čim smo ušli u dvoranu dočekalo nas je neugodno iznenađenje u pogledu rezultata utakmice. Bilo je 6:1 za domaćina. Taman tu negdje naši su rukometaši počeli igrati, tako da se razlika u golovima nije povećavala u korist Borova nego se okretala oko +5 za Borovo. Otišla bi na +6 ili se smanjila na +4. Našu ekipu sačinjavali su krila koja su nam poznata još iz prošle sezone, uz vanjski red gdje su većinom igrali nama nepoznati igrači koji mora biti da su nova pojačanja. Sredinom prvog poluvremena rezultat je tako bio 9:4 (+5 za Borovo). Momčad Viro Virovitice se koprcala u prvom poluvremenu pokušavajući odigrati dobro i sustići zaostatak. Neke udarce im je domaći vratar obranio, neki put su se spetljali i izgubili lopte time i prilike za postizanje pogotka kojim bi smanjili zaostatak. Neki put mi se učinilo da ipak prebrzo završavaju akcije, odnosno nerezonski šutiraju iz daljine na postavljenu obranu. Ipak sve je to izgledalo solidno tako da, kada bi zanemarili početnu "crnu rupu" gdje su zaostali za pet golova, veći dio prvog poluvremena igralo se ravnopravno. Najmanji zaostatak momčad Viro Virovitica imala je pri rezultatu 12:8 (+4 za Borovo), no Borovo ubrzo koristi dva napada i vraća rezultat na 14:8 (+6 za Borovo). Prilikom stizanja rezultata jasno je da se tražila dobra obrana gdje se trebalo obraniti, ne primiti pogodak, što je imalo za posljedicu isključenja za momčad Viro Virovitice koja sa igračem manje ipak nije bila u stanju uspješno parirati protivniku. Pred kraj poluvremena i klupa Viro Virovitice zarađuje dvije minute isključenja. U 25. minuti rezultat je 14:9 (+5 za Borovo) s pune dvije minute igrača više za domaće. Do kraja poluvremena rukometaši Borova koriste prednost igrača više, dodatno povećavaju prednost tako da se na poluvrijeme odlazi s rezultatom 16:9 (+7 za Borovo). Na poluvremenu smo izašli van dvorane, ponovno smo zakasnili na početak poluvremena, a kada smo se vratili nakon 5 minuta igre u drugom poluvremenu momčad Viro Virovitice gubila je već desetak golova razlike. Utakmica je tada, početkom drugog poluvremena, definitivno bila odlučena. Dogodila se ista "crna rupa" u igri Viro Virovitice kao i na početku prvog poluvremena. Morali su primati gol iz svakog napada što znači da su jako slabo odigrali obranu, a također su morali ništa ne zabiti da u tako kratkom vremenu toliko zaostanu. Najveća prednost Borova na utakmici kretala se oko +15 (mislim kako je bilo 29:14). Naši su nešto pokušavali i uspjeli smanjiti zaostatak na završnih 35:24 (+11 za Borovo). Sami nas dvojica, premda nas je odmah na početku utakmice zatekao loš rezultat, nismo bili baš neki navijači na ovoj utakmici. Prije bi se moglo reći kako smo bili bodritelji, budući da smo došli bodriti ekipu. Povremeno smo zapljeskali dobrim potezima naših igrača i to je to. Transparent također nismo vješali. Poslije utakmice, a prije polaska natrag za Viroviticu, malo smo se zadržali ispred dvorane gdje smo popričali s vozačem koji je u kombiju virovitičkih vatrogasaca dovezao bodritelje na utakmicu, bili su to većinom stariji ljudi. Tako je izaslanstvo kluba putovalo u dva kombija, igrači u jednom, a bodritelji u drugom kombiju. Da smo znali možda bi se povezli s ostalim bodriteljima, ako bi bilo mjesta. Nadam se da bi se ubuduće mogli okupiti u većem broju za odlazak na gostovanja. Premda sam ujedno skeptičan budući da iskustvo govori kako naši dogovori za navijanje i utakmice malo vrijede. Odnosno uvijek se sve lijepo dogovori, a na kraju bude figa.

- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.