Otvorenih očiju

Otkad sam doznala za tebe, sve se promijenilo. Ili sam se promijenila ja, a sve ostalo je ostalo isto.

- 16 tjedana – rekao je lik s glavom između mojih nogu.

Noć sam provela provlačeći se kroz košmarne snove i kratka buđenja s promišljanjima i preispitivanjima, mjereći vrijeme ispred mene drugim mjerilima, i uspoređujući sve ostale strahove s ovim jednim i jedinim.

Probudila sam se, začudo, neobično svježa i odmorna. Bila sam sigurna u jedno – moja tezulja vrijednosti je upravo napravila značajan otklon.

Otkad sam doznala za tebe, zaboravila sam na srdžbu, makar i pravednu, i bijes, makar i afektivni. Kako drukčije objasniti tu blagost, taj nedostatak potrebe za raščišćavanjem računa, za dokazivanjem ispravnosti. Za dokazivanjem tuđe neispravnosti.
Više mi ne smetaju tuđa pitanja; upitni, osuđujući, podrugljujući i svi ostali pogledi, pokušaji manipuliranja – više me ne dotiču.
Pitaju me jesam li trudna. Sada se već primjećuje, a ja ne pokušavam skriti. Smijem se neopterećeno i govorim im ne, ne, malo sam se zdebljala. Smijem se njihovu čuđenju, njihovoj osudi, jer za njih je vrijedno osude i jedno i drugo, iz različitih razloga. Ili iz jednog, istog razloga – njihove ograničenosti. Ali ne dotiču me, vidim ih kao nedozrelu djecu kojoj ne možeš zamjeriti neznanje, samo ih milujem osmjehom, iskrenim i nimalo ironičnim, kako sam inače navikla.
Smijem se trgovcima kada mi se obraćaju sa ti. Smijem se šalterskim bogovima kada mi prevrćući očima govore da mi nedostaje još ovo ili ono da bih dobila ovo ili ono.
Ne proklinjem više kamenje o koje se spotičem.
Nitko više ne može na meni pronaći taj prekidač koji me baca u bijes, tugu, nemir.
Otkad rasteš u meni, ne poznajem više nestrpljivost, osjećaj kašnjenja, neizgrađenosti, nedorečenosti. Svjesna sam koliko je svaka minuta duga i koliko još u njoj imam neiskorištenog prostora, koliko još prilika za ispunjenje. Paradoksalno, moj sat više ne otkucava, jednostavno samo kuca.
Trebala bih te se bojati, ali ne, milujem te kao što slikar miluje svoju sliku, kao što pisac miluje svoju knjigu. Pjevam pjesme zahvalnice.
Stvorivši tebe, počela sam stvarati s lakoćom – nema više treme, straha od kritike, osjećaja nedostatnosti; hrabro kročim u nepoznate predjele znajući da su mi poznati odnekud, otprije, oduvijek.
Moje su riječi postale tople, iscjeljujuće. Ne prešućujem ništa - govorim jasno, čisto i bez osude.
Ne vežem se i ne očekujem.
Više ne ljubim kao utopljenik – moja je ljubav zauvijek, laka, poletna i slobodna. Ona više nije teret, ona je lajtmotiv.

Barem je bilo tako. Mjesecima. Sve dok…

Promjena je nastupila odjednom – bol je bila prestrašna. Kontrolni pregled je potvrdio moje sumnje. Liječnik je gledao čas u mene, čas u ekran.

- Raspao se – osmjehnuo se. - Nismo mogli očekivati bolji rasplet. Znate, kada miom preraste količinu dotoka krvi koju dobiva, jednostavno počne odumirati i smanjivati se. U nekim slučajevima potpuno nestane. Upravo kao sada kod vas.

Ne znam više kako sam izašla na ulicu. Bol je bila jaka, ali bol zbog gubitka neizreciva.
Da sam te zaista izgubila, shvatila sam kada me je na pješačkom skoro pokupio neki tatin sin s mobitelom na uhu.
- Pička ti materina!!! – viknula sam za njim, čudeći se vlastitom glasu. – Pička ti materina – rekla sam gledajući nekud prema gore, ne čudeći se više ničemu.