Čovjek putuje svijetom u potrazi za onim što treba, a kada se vrati kući to i nađe.
George Edward Moore
Prve zrake zimskog sunca stidljivo su izlazile sa istoka, grleći tisućljetni kamen starog kampanela. Melita se tiho meškoljila umotana u prekrivač. Ležao sam budan, odavno, tražeći u glavi najbolje odgovore na nakupljena pitanja…
Što sada? Opet pobjeći? Ovaj put s njom. Želi li ona to? Želim li ja to?
Sati su prolazili, iz misli me prenula njena ruka na mojoj.
"Dobro jutro ljubavi" , uputim joj kroz osmjeh.
"Dobro jutro", odgovori mi i sneno me zagrli.
"Falilo mi je ovo", šapnem joj i stisnem je jače.
Pogledala me , pomalo sjetno, nije odgovorila ništa, a njen stisak oko mog vrata popusti .
Opet me , po ko zna koji put, prođu trnci, trnci srama I kajanja zbog svega što sam joj učinio , znao sam da sam joj priredio kaos, i bio sam potpuno spreman dati sve od sebe da se ,barem malo, iskupim…
"Idem Marku.", tiho izgovorim, a sjetu u njenom pogledu zamjeni strah..
"Ne boj se", nastavim, "Ostani tu, a ja ću se pobrinuti za sve" , izreknem i zatvorim vrata za sobom.
Desetak minuta kasnije stajao sam kucajući pred markovim stanom… nekoliko minuta nije bilo odgovora, zatim se teška drvena vrata otvore.
"Opet ti..prerano je za ovo", procijedi i krene prema dnevnom boravku, ne zatvarajući vrata za sobom.
Shvatio sam to kao poziv da uđem.
"Sidi, oćeš kavu? "Upita me dok sam ulazio u , ovaj put, za razliku od jučer, nešto uredniji stan.
"Neću, hvala", odgovorim sjedajući.
Par minuta vladala je tišina, zapalio sam cigaretu I promatrao ga…nije mi se činio baš kao ono što je melita pričala, ali vidilo se da nije bio isti kao što sam ga pamtio.
"Ovo ja ka u nakom filmu", nastavi uz kiseli osmjeh. "Nas dva i ona".
"Znam.", odgovorim, "Gle Marko…moramo to riješiti."
"Onda riješimo, najbolje se opet izgubi i pusti nas da živimo"…odgovori mi odrješito.
"Znaš da to neće ići tako!"
"Nego kako?" Otrese sad već vidno nervozan, a smješak s njegovog lica iščezne dok je sjedao kraj mene.
"Jel znaš ti, koliko si joj muke zadao, jesi li uopće svjestan koliko je vremena trebalo da se sredi i nastavi dalje? "Ozbiljno izrekne, gledajući me ravno u oči.
"Jel znaš ti da si se petljao di ti nije bilo misto?" Sad već isprovocirano odogovorim i ja..
"A što si je ? Rezervirao i ostavio da čeka?" Pomalo posprdno nastavi.
"Da sam znao da ćeš je mlatiti, poveo bi je sa sobom", odgovorim mu, a izraz njegova lica mi da do znanja da je s kulturom gotovo.
"Koga ja mlatim? Šta mlatim? Što misliš kako je kad joj daš dušu, a ona čeka budalu koja je nestala prije deset jeb..ih godina? " Sad već potpuno bijesan vrisne i unese mi se u lice.
"Sidi tamo, nećemo ovako pričati", ostao sam smirem. Nije mi se opet ulazilo u borbu s njim, glava me ionako već bolila od jučerašnjeg susreta …
Pogleda me zbunjeno, teško dišući od nakupljenog bijesa.
"Kakvo si ti ljudsko smeće" istisne kroz zube, ljut kao ris.
"Zašto sam smeće? Zato što sam otišao? Zato što sam imao 25 i želio stvoriti nešto od života???" Iz mene izleti bujica emocija, mješavina bijesa, krivnje, sramote..sve što se ovih dana nakupljalo
"Volio sam je svaki jeb..i dan svih tih deset godina, svaki… Nisam želio ostati tu, nisam želio postati još jedan ti u nizu", uzviknem bijesno , i nastavim…Marko je samo sjedio i gledao kako mi se duša izliva pred njega..
"Vratio sam se bez očekivanja, nisam je prebolio, ali nisam ni tražio ništa… Sama je došla pred moja vrata, i to radi tebe budalo… I što sad trebamo? Radi tebe odbaciti sve, jedno drugo? Shvati, da ona , bez obzira na sve i dalje voli mene, a tebe nikad nije i neće…"
Moju bujicu emocija prekine snažan udarac u glavu, pa još jedan, i još jedan.. kvragu, mlatio me ko vreću. Nije mi dao ni minimum šanse da uzvratim.
Ne znam koliko je prošlo dok nije stao...bolila me svaka kost u ionako bolnom tijelu. Podigao me s poda i bacio na kauč
"Imaš pravo.", zadihan započne.
"U čemu?" odgovorim mu brišući znoj maramicom koju mi je pružio
"Ona me nikad neće voliti. Uvik će voliti tebe, koliko god da to ne zaslužuješ!"
"Znam da ne zaslužujem.", odgovorim mu tiho, donekle i olakšan zbog divljačkih batina koje sam primio. Smatrao sam to svojevrsnom katarzom za svoje grijehe.
"Prodajem stan, odlazim u Zagreb ."
Pogledao sam ga začuđeno, bez riječi, pustio sam ga da govori.
"Ne laskaj si, nije to samo radi vas.
Život mi se malo izjalovio tu... Upao sam u kocku, dugove, probleme...
Nisam to, brate, ja... pa i ovo što sam sad tebi učinio, i njoj jučer...ni to nisam ja.
Idem probati drugačije ..malo kvatrić, tkalča...možda mi se svidi"...završi uz smješak
Hvala ti na svemu , pa i na batinama...izgovorim pomalo zbunjeno... I bio sam mu zahvalan. Podnio je puno zbog mojih grešaka, i na kraju je, kako god da okrenem, ispao veći čovjek.
-
Vratio sam se kući , opet u gadnim bolovima..."Ovo je već postalo smiješno..samo me mlate otkad sam došao" pomislim...
Na vrata, sa vrećicom iz trgovine, uđe Melita…Pogledala je moju novu kolekciju masnica u čudu
Sjedi, popij kavu samnom…pozovem je, te ustanem da pristavim vodu… u prolazu je poljubim u vrat, a ona se, na moje iznenađenje povuče.
"Marko više neće raditi probleme" započnem i ispričam joj sve što se odigralo ranije u njegovom stanu. "Sad može sve biti kao nekad", izbacim uzbuđeno poput zaljubljenog klinca i zagrlim je s leđa dok je sjedala.
"Molim te poslušaj me" ...odlučno prekine moje djetinjasto skakutanje oko nje...
"Volim te. Uvjek sam te volila.", izgovori ozbiljno, a ja sam slutio da ovo neće biti dobro…
"Volim i ja tebe" , odgovorim joj i uhvatim je za ruku, a ona se nježno osmjehne i nastavi: "….ali….deset godina je prošlo
Ja… ne mogu nastaviti kao da ništa nije bilo…"
Ostao sam van sebe….
"Nemoj me krivo shvatiti…ne želim nikog drugog, Volim tebe i samo tebe. Ti si jedini s kim želim biti, ali…
Previše toga se dogodilo…i…trebam vremena. Idem do svojih neko vrijeme, srediti glavu."
Šutio sam I gledao u stol…Osjećao sam se…baš kako se ona osjećala onda… Osjetim suzu kako mi klizi niz obraz, ali je obrišem dok je ne uoči…
Bila je u pravu…nisam imao druge nego prihvatiti
Stisnuo sam joj ruku čvršće, a ona ustane i poljubi me u čelo...
"Čekaj me" , dobaci mi na izlazu i krene prema ulici.
Hoću..odgovorim...spreman na deset, dvadeset godina...koliko treba
Znam da će doći....jednog dana, a ja ću biti tu.
KRAJ
Oznake: prica, Dalmacija, melita
| < | ožujak, 2018 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Samo pišem...
rescript1911@gmail.com