Stara Bookaleta
28.12.2010., utorak
Natječaj za TURISTIČKE PRIČE
|
ORGANIZACIJSKI ODBOR 10. FESTIVALA FANTASTIČNE KNJIŽEVNOSTI U PAZINU OGLAŠAVA NATJEČAJ ZA TURISTIČKE PRIČE Ovim se natječajem traže priče iz žanrovskog spektra znanstvene fantastike – fantasyja – nadnaravnog horora koje na bilo koji način obrađuju ili koriste tematiku ili motive turizma. Po želji, ali nipošto vas na to nećemo obvezati, ako vas nadahnuće posluži smjestite radnju svojih priča u Istru i/ili Opatiju. Ako vam to ne odgovara, turizmom se možete pozabaviti na bilo koji fantastičan način. Primaju se priče napisane na hrvatskom jeziku ili na drugim jezicima s kojih ne treba prevoditi, duljine do 10 novinskih kartica (18.000 znakova, uključujući i razmake). Priče moraju biti originalne, tj. neobjavljene. Neobjavljenom se pričom smatra ona koja još ni na koji način nije pružena na uvid javnosti u tiskanom ili u elektronskom mediju, uključujući i internet. Priče treba slati u jednom primjerku otisnute na papiru, potpisane imenom i prezimenom autora, s detaljnim podacima o autoru u prilogu, uključujući kontakt-podatke, te kraći životopis i bibliografiju (materijal za bilješku o piscu). U koverti s pričom OBAVEZNO treba priložiti i CD s pričom u elektronskom obliku (u .rtf datoteci, bez posebnih formatiranja teksta). Prosudbena komisija odabrat će najbolje priče za objavljivanje u zajedničkoj zbirci, koja će biti predstavljena na 10. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati u Pazinu i Opatiji, u kolovozu 2011. godine. Priče odabrane za objavljivanje u zbirci se ne rangiraju i ne nagrađuju posebnim nagradama. Autori čije se priče odaberu za zbirku bit će pozvani da svoje priče predstave na spomenutom Festivalu. Priče treba slati na adresu: Pučko otvoreno učilište u Pazinu (za turističke priče) Šetalište Pazinske gimnazije 1 52 000 Pazin Rok za slanje priča je 10. svibnja 2011. godine. |
- 11:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Natječaj Istrakona 2011. za kratku SF&F priču
|
Organizacijski odbor Dvanaeste istarske konvencije fantastike i SF-a ISTRAKON 2011 raspisuje NATJEČAJ ZA KRATKU SF&F PRIČU 1. Na natječaj se mogu slati samo neobjavljene SF ili fantasy priče, do 5 kartica dužine (do 9.000 znakova, uključujući i razmake, ni znaka više), pisane na hrvatskom jeziku ili drugim jezicima s kojih ne treba prevoditi. 2. Tekst mora biti otipkan ili isprintan u jednom primjerku, na pisaćem stroju ili PC-u, a obavezno je priložiti i elektronsku verziju teksta na CD-u. Svaki autor može poslati najviše tri priče. Nepotpune prijave neće se uzimati u obzir. 3. Natječaj je anoniman. 4. Rad mora biti potpisan šifrom. Rješenje šifre – puno ime i prezime, adresu i broj telefona, te e-mail adresu, treba priložiti pošiljci u zasebnoj i zatvorenoj koverti. 5. Dodjeljuju se tri novčane nagrade: – Prva nagrada u iznosu od 1.500,00 kn – Druga nagrada u iznosu od 800,00 kn – Treća nagrada u iznosu od 500,00 kn. 6. Ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagrade ako tekstovi ne zadovolje kvalitetom ili uvjetima. 7. Krajnji rok za slanje radova je 15. siječnja 2011. godine. Radovi se šalju poštom na adresu: PUČKO OTVORENO UČILIŠTE U PAZINU (za Istrakon) Šetalište Pazinske gimnazije 1 52 000 P A Z I N 8. Nagrade će biti uručene u ožujku 2011. godine na Dvanaestoj istarskoj konvenciji fantastike i SF-a "ISTRAKON 2011" u Pazinu. 9. Posebna nagrada dodijelit će se za priču koja najbolje obradi neku istarsku temu. 10. Ako prosudbena komisija veći broj pristiglih radova ocijeni iznimno kvalitetnima, odabrane priče objavit će se u zajedničkoj zbirci kratkih SF priča. Ovo je naravno podsjetnik za zaboravne, priče su inače počele stizati pa nastojte ne čekati zadnji čas :-) |
- 11:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.12.2010., četvrtak
Božićni sajam pazinske knjige
|
Dragi prijatelji, U povodu učlanjenja Pazina u Međunarodnu mrežu gradova knjiga, Grad Pazin u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u subotu, 18. prosinca u vremenu od 10 do 15 sati po prvi puta organizira izložbeno-prodajni Božićni sajam pazinske knjige – sajam knjiga pazinskih nakladnika i pazinskih autora. Zanimljivo je da su pazinski nakladnici i autori u zadnjih deset godina objavili preko 120 knjiga. Cilj ovog sajma je na jednome mjestu predstaviti građanima Pazina, a naravno i ostalim zainteresiranima, knjige koje su posljednjih godina objavili različiti pazinski nakladnici i koje su u Pazinu i izvan Pazina objavili pazinski autori. Želja nam je ovim sajmom pružiti priliku nakladnicima da prodaju, te zainteresiranim kupcima da kupe, zaboravljene pazinske knjige uskladištene daleko od očiju javnosti i uglavnom nedostupne u knjižarama. Na Božićnom sajmu pazinske knjige svoja će izdanja ponuditi Pučko otvoreno učilište u Pazinu, Matica hrvatska – ogranak Pazin, Josip Turčinović d.o.o., Katedra Čakavskog sabora Pazin, Državni arhiv u Pazinu, Muzej Grada Pazina, Etnografski muzej Istre, Turistička zajednica središnje Istre, Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, i drugi. Među tim izdanjima ima proze, poezije, publicistike, historiografske i stručne literature, karikatura, drama, autorskih knjiga i grupnih zbirki, zbornika, godišnjaka, što kad se skupi i pokaže na jednome mjestu predstavlja Pazin kao izuzetno snažan i kreativan centar književnosti i izdavaštva. Također, svoje vlastite rabljene knjige na Sajam mogu donijeti i tu ih prodavati i svi građani Pazina po, preporučujemo, također popularnim i pristupačnim cijenama. Odaberite pazinsku knjigu za božićni poklon, za sebe i za druge! |
- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.12.2010., četvrtak
Savršenstvo s mrvicom nesavršenosti
|
Upravo sam, s velikim guštom, dočitao roman "Voda, paučina" Nade Gašić. Prikaz romana ide u subotu u mojim novinama, no kako sam tamo ograničen na 55 redaka, ni slovca više, bilo mi je žao što mi fali prostora za sve što bi o tom romanu vrijedilo reći. A najviše vrijedi pohvaliti dvije osobine romana "Voda, paučina", dvije deskriptivne krajnosti: savršen je kao cjelina; i savršen je u detaljima. Što se cjeline tiče, nakon prvih pedesetak stranica kroz kojih čitajući prohujite u trilerskome ritmu, istovremeno sam se i nadao da će sve do četiristote stranice biti jednako tako, ali i da možda neće, jer ako bude, ja ću dehidrirati i pasti u nesvijest od nespavanja. Na sreću - ili na žalost u isti mah - odlično autoričino pripovijedanje isprekidano je, današnjim piscima izgleda omiljenim, umecima: unutrašnjim dijalozima lika koji leži u komi, bajkama koje likovi pričaju jedni drugima, izvadcima iz psihoterapijskog dnevnika, "zapisnicima" telefonskih razgovora pokupljenih u tramvaju, digresijskim epizodama, itd. Na trenutke sam te umetke doživljavao kao balast, kao suvišak preko kojeg, jer ne znam koliko je velik, koliko dugo traje, moram preći e da bih uhvatio nastavak glavne priče; uostalom, ti umetci skoro da i ne otkrivaju ništa posebno novoga o likovima upletenima u radnju; no u drugim su mi se trenucima baš ti umetci činili opravdanima, čak i nužnima, ne da bi dodatnim spoznajama obogatili percepciju nosećih likova, već da bi ukazali na nešto što glavni likovi propuštaju... tako nešto. Glavni tok radnje zajedno s tim umetcima daje divno začudnu cjelinu, tim više što kraj otvara mogućnost za barem nekoliko različitih interpretacija. A što se detalja tiče... tu sad ja moram ubaciti jedan "umetak", jednu digresiju. Kad smo kao klinci hodočastili u naše malo provincijsko kino (e, to pazinsko kino višestruko je zanimljiva priča... recimo, cijela dva prva reda, plus krajnje stolice slijeva i zdesna, plus stolice oslonjene o stupove, smatrane su zauzetima i kad na njima nitko nije sjedio. Bilo je to četrdesetak mjesta; toliko je naše kino imalo stalnih posjetitelja s neprikosnoveno rezerviranim mjestom, na koje nisi smio sjesti jer je njegov "vlasnik" mogao, tek mogao doći i kad bi se svjetla ugasila, a predfilm već krenuo... da, predfilm smo tada zvali ono što danas zovu foršpan ili trailer. Danas je spektakl ako se naše kino napuni s desetak gledatelja, a tada, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, samo je neslužbeno rezerviranih mjesta bilo četrdesetak...), o kojem god filmu da je bila riječ (u nizu od nekoliko tinejdžerskih godina nijedan se film nije propuštao, a filmovi su kod nas obično igrali dva dana, što će reći da smo svaki drugi dan bili u kinu), poslije predstave bismo se uvijek vraćali do panoa s filmskim plakatima u centru grada radi "utvrđivanja gradiva". Za svaki film na taj se pano postavljao normalan veliki plakat, i još desetak malih plakatića s po jednim prizorom iz filma, pomoću tih plakatića mogli ste dobar dio filma prepričati nekom tko ga nije gledao. Natjecali bismo se u prepoznavanju scena iz odgledanog filma na izloženim plakatićima, smještali bismo te fotografirane detalje (tek puno kasnije mi je postalo jasno da je za te snimke zaslužna osoba navedena kao fotograf na odjavnoj špici filma) na kronološki odgovarajuće mjesto u filmu, a nerijetko bismo otkrivali da prizora koji je izložen na fotografiji - u samome filmu bilo nije! I to su nam objasnili kao smo malo poodrasli: u naše malo provincijsko kino filmovi su stizali nakon podugačke turneje po desetcima istih takvih (ili još manijih i nesavršenijih) kina, i kako se pri premotavanju s koluta na kolut uvijek zbog nekog razloga, valjda gužvanja kraja filmske vrpce, ta vrpca morala podrezivati kako bi se mogla umetnuti u utor na kolutu, tijekom te turneje film bi se sve više i više kljaštrio, pa bi do nas stigao s odrezanim i čitavim scenama. Ponekad baš tim scenama koje su nas, izložene pokraj glavnog filmskog plakata, mamile da odemo u kino. Odgledali smo tako gomilu filmova, među njima i dosta filmskog smeća, ali i poprilično remek-djela, pa bi usporedba svježine sjećanja na upravo odgledani film s izloženim slikama iz filma bivala kao neki kolektivni test savršenosti odnosno nesavršenosti onog što je upravo postalo dijelom našeg duhovnog i kulturnog nasljeđa. Naravno, prepričavale su se i posebno upečatljive scene, ali i gafovi kojih je u filmuljcima C-produkcije toga vremena znalo biti i poprilično... a negdje u to doba pojavili su se prvi filmovi u kojima su gafovi namjerno ostavljeni, da posluže kao kolekcionarima poštanske marke s greškom, ili ih se izrezalo i montiralo na kraju filma, u odjavnu špicu. Gafovi i greške, kao i scene ispale iz filma zbog kljaštrenja vrpce, nisu nimalo škodile općem dojmu o filmu, naprotiv, budile su radoznalost, navodile čak da se isti film odgleda u nekom drugom gradu jer je možda tamo stigla kopija koju su manje izrezuckali... E, sad se mogu vratiti na roman "Voda, paučina". Desetak sličica premalo bi bilo da dadne i najmanji pregled, i u svrhu motiviranja budućih čitatelja i u svrhu podsjećanja na najsjajnije trenutke onima koji su roman već pročitali, svih zanimljivosti i atrakcija teksta Nade Gašić. Blistavi, duhoviti, opori, reski, jezivi, groteskni, očajni, bahati, požrtvovni, nježni, opasni, zastrašujući, napeti, smiješni, poučni, nostalgični, upozoravajući, pomirljivi, neoprostivi, urnebesni, tragikomični, zagušljivi, bolni, razrješujući i bezizlazni, takvi trenuci u životima i sudbinama likova ovog romana napisani su toliko upečatljivim riječima, rečenicama i odlomcima da bi možda čak i zločin (u svijetu čitača knjiga i gledatelja filmova taj se zločin naziva: spoiler) bio citiranjem ijednoga od njih izdvojiti. Zato bih o savršenosti romana "Voda, paučina" radije govorio istaknuvši jednu njegovu nesavršenost, jedan detalj koji ovdje ima funkciju kao madež na licu Marylin Monroe, kao opijumska ovisnost u osobnosti Sherlocka Holmesa, kao slomljeni ili nagriženi nokat na malom prstu Mona Lise (ne, nemojte sada provjeravati ima li Mona Lisa slomljeni nokat, to je bilo samo figurativno)... Stvarno ne znam je li to gaf, je li to lektorski propust, ili se radi o nečemu o čemu mene nisu učili, tek, na tri mjesta u romanu "Voda, paučina" čitam sljedeće: str. 7: ...nikad neodbačenih petrolejki... Str. 47.: ...ničim neopravdanom brzinom... str. 222.: ...ničim neobjašnjive metafizičke manifestacije... Dvostruka negacija jednako je afirmacija, kaže logika, i kažu pravila našega jezika. Iz konteksta rečenica iz kojih su uzeti ovi ulomci jasno je da je riječ o neodbačenim petrolejkama, neopravdanoj brzini, neobjašnjivim manifestacijama, pa ako su ovo u knjizi trebali biti stilemi, onda bi jasnije bilo da se za petrolejke kaže da su "nikad odbačene", za brzinu da je "ničim opravdana", a za manifestacije da su "ničim objašnjive". Ovako sam zbunjen. Da se razumijemo, ova tri gafa nimalo ne narušavaju moj vrlo povoljan dojam o knjizi, ali ipak me kopka to... kao da je netko nekom nešto htio poručiti, kao da to možda nije slučajno, kao da je u pitanju neki "zdrobljen sedef, mljeven šećer" prosut da bi se, ako ništa drugo, napisao ovaj post. |
