Stara Bookaleta
02.12.2010., četvrtak
Savršenstvo s mrvicom nesavršenosti
|
Upravo sam, s velikim guštom, dočitao roman "Voda, paučina" Nade Gašić. Prikaz romana ide u subotu u mojim novinama, no kako sam tamo ograničen na 55 redaka, ni slovca više, bilo mi je žao što mi fali prostora za sve što bi o tom romanu vrijedilo reći. A najviše vrijedi pohvaliti dvije osobine romana "Voda, paučina", dvije deskriptivne krajnosti: savršen je kao cjelina; i savršen je u detaljima. Što se cjeline tiče, nakon prvih pedesetak stranica kroz kojih čitajući prohujite u trilerskome ritmu, istovremeno sam se i nadao da će sve do četiristote stranice biti jednako tako, ali i da možda neće, jer ako bude, ja ću dehidrirati i pasti u nesvijest od nespavanja. Na sreću - ili na žalost u isti mah - odlično autoričino pripovijedanje isprekidano je, današnjim piscima izgleda omiljenim, umecima: unutrašnjim dijalozima lika koji leži u komi, bajkama koje likovi pričaju jedni drugima, izvadcima iz psihoterapijskog dnevnika, "zapisnicima" telefonskih razgovora pokupljenih u tramvaju, digresijskim epizodama, itd. Na trenutke sam te umetke doživljavao kao balast, kao suvišak preko kojeg, jer ne znam koliko je velik, koliko dugo traje, moram preći e da bih uhvatio nastavak glavne priče; uostalom, ti umetci skoro da i ne otkrivaju ništa posebno novoga o likovima upletenima u radnju; no u drugim su mi se trenucima baš ti umetci činili opravdanima, čak i nužnima, ne da bi dodatnim spoznajama obogatili percepciju nosećih likova, već da bi ukazali na nešto što glavni likovi propuštaju... tako nešto. Glavni tok radnje zajedno s tim umetcima daje divno začudnu cjelinu, tim više što kraj otvara mogućnost za barem nekoliko različitih interpretacija. A što se detalja tiče... tu sad ja moram ubaciti jedan "umetak", jednu digresiju. Kad smo kao klinci hodočastili u naše malo provincijsko kino (e, to pazinsko kino višestruko je zanimljiva priča... recimo, cijela dva prva reda, plus krajnje stolice slijeva i zdesna, plus stolice oslonjene o stupove, smatrane su zauzetima i kad na njima nitko nije sjedio. Bilo je to četrdesetak mjesta; toliko je naše kino imalo stalnih posjetitelja s neprikosnoveno rezerviranim mjestom, na koje nisi smio sjesti jer je njegov "vlasnik" mogao, tek mogao doći i kad bi se svjetla ugasila, a predfilm već krenuo... da, predfilm smo tada zvali ono što danas zovu foršpan ili trailer. Danas je spektakl ako se naše kino napuni s desetak gledatelja, a tada, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, samo je neslužbeno rezerviranih mjesta bilo četrdesetak...), o kojem god filmu da je bila riječ (u nizu od nekoliko tinejdžerskih godina nijedan se film nije propuštao, a filmovi su kod nas obično igrali dva dana, što će reći da smo svaki drugi dan bili u kinu), poslije predstave bismo se uvijek vraćali do panoa s filmskim plakatima u centru grada radi "utvrđivanja gradiva". Za svaki film na taj se pano postavljao normalan veliki plakat, i još desetak malih plakatića s po jednim prizorom iz filma, pomoću tih plakatića mogli ste dobar dio filma prepričati nekom tko ga nije gledao. Natjecali bismo se u prepoznavanju scena iz odgledanog filma na izloženim plakatićima, smještali bismo te fotografirane detalje (tek puno kasnije mi je postalo jasno da je za te snimke zaslužna osoba navedena kao fotograf na odjavnoj špici filma) na kronološki odgovarajuće mjesto u filmu, a nerijetko bismo otkrivali da prizora koji je izložen na fotografiji - u samome filmu bilo nije! I to su nam objasnili kao smo malo poodrasli: u naše malo provincijsko kino filmovi su stizali nakon podugačke turneje po desetcima istih takvih (ili još manijih i nesavršenijih) kina, i kako se pri premotavanju s koluta na kolut uvijek zbog nekog razloga, valjda gužvanja kraja filmske vrpce, ta vrpca morala podrezivati kako bi se mogla umetnuti u utor na kolutu, tijekom te turneje film bi se sve više i više kljaštrio, pa bi do nas stigao s odrezanim i čitavim scenama. Ponekad baš tim scenama koje su nas, izložene pokraj glavnog filmskog plakata, mamile da odemo u kino. Odgledali smo tako gomilu filmova, među njima i dosta filmskog smeća, ali i poprilično remek-djela, pa bi usporedba svježine sjećanja na upravo odgledani film s izloženim slikama iz filma bivala kao neki kolektivni test savršenosti odnosno nesavršenosti onog što je upravo postalo dijelom našeg duhovnog i kulturnog nasljeđa. Naravno, prepričavale su se i posebno upečatljive scene, ali i gafovi kojih je u filmuljcima C-produkcije toga vremena znalo biti i poprilično... a negdje u to doba pojavili su se prvi filmovi u kojima su gafovi namjerno ostavljeni, da posluže kao kolekcionarima poštanske marke s greškom, ili ih se izrezalo i montiralo na kraju filma, u odjavnu špicu. Gafovi i greške, kao i scene ispale iz filma zbog kljaštrenja vrpce, nisu nimalo škodile općem dojmu o filmu, naprotiv, budile su radoznalost, navodile čak da se isti film odgleda u nekom drugom gradu jer je možda tamo stigla kopija koju su manje izrezuckali... E, sad se mogu vratiti na roman "Voda, paučina". Desetak sličica premalo bi bilo da dadne i najmanji pregled, i u svrhu motiviranja budućih čitatelja i u svrhu podsjećanja na najsjajnije trenutke onima koji su roman već pročitali, svih zanimljivosti i atrakcija teksta Nade Gašić. Blistavi, duhoviti, opori, reski, jezivi, groteskni, očajni, bahati, požrtvovni, nježni, opasni, zastrašujući, napeti, smiješni, poučni, nostalgični, upozoravajući, pomirljivi, neoprostivi, urnebesni, tragikomični, zagušljivi, bolni, razrješujući i bezizlazni, takvi trenuci u životima i sudbinama likova ovog romana napisani su toliko upečatljivim riječima, rečenicama i odlomcima da bi možda čak i zločin (u svijetu čitača knjiga i gledatelja filmova taj se zločin naziva: spoiler) bio citiranjem ijednoga od njih izdvojiti. Zato bih o savršenosti romana "Voda, paučina" radije govorio istaknuvši jednu njegovu nesavršenost, jedan detalj koji ovdje ima funkciju kao madež na licu Marylin Monroe, kao opijumska ovisnost u osobnosti Sherlocka Holmesa, kao slomljeni ili nagriženi nokat na malom prstu Mona Lise (ne, nemojte sada provjeravati ima li Mona Lisa slomljeni nokat, to je bilo samo figurativno)... Stvarno ne znam je li to gaf, je li to lektorski propust, ili se radi o nečemu o čemu mene nisu učili, tek, na tri mjesta u romanu "Voda, paučina" čitam sljedeće: str. 7: ...nikad neodbačenih petrolejki... Str. 47.: ...ničim neopravdanom brzinom... str. 222.: ...ničim neobjašnjive metafizičke manifestacije... Dvostruka negacija jednako je afirmacija, kaže logika, i kažu pravila našega jezika. Iz konteksta rečenica iz kojih su uzeti ovi ulomci jasno je da je riječ o neodbačenim petrolejkama, neopravdanoj brzini, neobjašnjivim manifestacijama, pa ako su ovo u knjizi trebali biti stilemi, onda bi jasnije bilo da se za petrolejke kaže da su "nikad odbačene", za brzinu da je "ničim opravdana", a za manifestacije da su "ničim objašnjive". Ovako sam zbunjen. Da se razumijemo, ova tri gafa nimalo ne narušavaju moj vrlo povoljan dojam o knjizi, ali ipak me kopka to... kao da je netko nekom nešto htio poručiti, kao da to možda nije slučajno, kao da je u pitanju neki "zdrobljen sedef, mljeven šećer" prosut da bi se, ako ništa drugo, napisao ovaj post. |
