Stara Bookaleta
11.04.2007., srijeda
Zenica SFumato ili kako sam dobio brod i vidio piramidu
U Zenici je prava raja. Ljudi su to koji vole i čitaju knjige, kojima je znanstvena fantastika strast, i koji druge ljude što se SF-om bave dočekuju i ugošćuju kao umjetnike. Ne kao freakove, kao na mnogim mjestima kod nas. Među njima je najveći entuzijast Adnadin Jašarević, pisac s nekoliko objavljenih SF knjiga iza sebe, sastavljač antologije bosanskohercegovačke znanstvene fantastike, urednik tamošnjega SF-fanzina Prometej, i glavni organizator FANTASTIKONA, prve konvencije znanstvene fantastike možda ikad održane na tlu Bosne i Hercegovine, kojoj sam imao čast i zadovoljstvo nazočiti pred desetak dana.Pazinsko-zagrebačka ekspedicija, u kojoj smo pazinske SF snage zastupali Mirko Grdinić i moja malenkost, a zagrebačku Sferu Petra Bulić (predsjednica) i Mihaela Marija Perković (na forumima znana kao Nimrod, na blogu kao Rant), krenula je na četverosatnu vožnju put Zenice u kasnim jutarnjim satima (meni je prije toga trebalo još četiri sata busom od Pazina do Zagreba). Iako smo imali najbolju namjeru zastati na kavi u Slavonskom Brodu, mjesto gdje se prema Petrinim sjećanjima pije dobra kava nije nam se ukazalo dok smo prateći teško uočljive putokaze nabadali pravac prema granici, pa je prva pauza uslijedila tek na tlu susjedne i prijateljske nam države, u kafiću smještenom u vjernoj replici kineske pagode. Kava je bila odlična, preporučujem! Putem smo se palili na ćevape, koji, nadali smo se, negdje južno čekaju samo na nas. U Zenici su nas dočekali Adnadin Jašarević, domaćin, i Veselin Gatalo koji je malo ranije stigao iz Mostara. Prvi pravi predah uslijedio je kod Adnadina doma, upoznali smo njegovu simpatičnu suprugu i vrlo slatke kćeri, Nimrodel i Nirvanu. Gastronomska dobrodošlica sastojala se od pite zeljanice i šarenog bureka, prste smo lizali! Nakon okrjepe i dojmljivog pogleda na Zenicu s četrnaestog kata nebodera, trebalo je malo i raditi: prva obveza čekala nas je u gradskoj knjižnici, gdje su bila zakazana prva književna predstavljanja.  U knjižnici je najprije otvorena izložba SF stripa i ilustracija, autora Faruka Begića, Biljane Šafaržik i Adnadina Jašarevića. Zatim su Petra i Mihaela predstavile Antologiju hrvatske znanstvenofantastične novele "Ad astra" (priređivača Tomislava Šakića i Aleksandra Žiljka).  Moj prvi zadatak bio je predstavljanje SF-biblioteke WARP Naklade Zoro, u kojoj su dosad izašli roman Dalibora Perkovića "Sva krv čovječanstva", roman Briana Aldissa "Non-stop", te najfriškiji, još se boja na njemu nije osušila, roman Veselina Gatala "Cafe Oxygen".  Uz Veselinovu pomoć, publici (u kojoj je bilo dosta starijih knjigoljubaca) smo zapravo više nastojali pojasniti što je SF, čime se ta književnost bavi, i kakav SF naši ljudi pišu. Kad smo završili s govorancijama, iz publike se digne čovjek u smeđem mantilu, priđe do našeg stola, i na glas kaže kako mu se jako sviđa to što radimo te da bi mi on nešto htio pokloniti, za Nakladu Zoro. Nato je nestao u pokrajnjoj prostoriji, i vratio se noseći u rukama ogromnu maketu broda, dubrovačkog galijuna, i preda on to meni, evo na slici kako je to izgledalo. Bio sam malo šokiran, pa se nadam da je dovoljno pristojno bilo što sam mu uz zahvalu poklonio nekoliko knjiga. Čovjek se inače zove Jasmin Fejzić, ozbiljno se bavi brodomodelarstvom, a najveća mu je želja, veli, da jedan od svojih brodova pokloni Stipi Mesiću.  Za prvu večer Fantastikona to je bilo sasvim dovoljno službenih programa, a zatim su nas domaćini poveli na večeru. Na sreću, prvo mjesto gdje su nas bili nakanili voditi bilo je dupkom popunjeno, kroz prozore smo čuli kako trešti turbo-folk, i saznali kako je u tijeku zabava mjesnog lovačkog društva, pa smo otišli na drugo mjesto, pun pogodak za naš ukus. Lokal su nam predstavili kao etno-restoran, i bila je to zapravo ukusno uređena konoba, s puno drva i etnografskih eksponata, prikladnom glazbom "sotto voce", i s atmosferom sasvim pogodnom za nesmetane razgovore. Konoba se zvala "Miris dunja" ili tako nekako. Jelo su nam poslužili na drvenom pladnju (eto slike), a na njemu je bilo naslagano sljedeće: vrući uštipci, zatim sudžuka (suha goveđa kobasica), goveđi pršut, slani sir, kajmak, i tek malo francuske salate. Uz to smo pili crno vino blatušu (osim manjine koja se odlučila za žilavku).  Bilo je odlično, a još je bolje bilo, što je inače i najbolji dio SF konvencija, kakvi su se sve razgovori razvezali. Da ne duljim, samo ću reći da sam u Adnadinu našao zahvalnu žrtvu za neke moje (ovdje već poznate) teorije o virtualnoj varijanti Borgesove Babilonske biblioteke. Prva večer u Zenici završila je u neko prilično mutno doba, no novi dan donosio je nove izazove. Kako smo u nedjelju imali obaveza tek poslije podne, odlučili smo ujutro skočiti do tridesetak kilometara udaljenog Visokog, i vidjeti te famozne piramide. Sve do središta mjesta nikakvog znaka ni putokaza ne vidjesmo, no ljudi koje smo pitali rekli su nam da samo nastavimo ravno, eno ih odmah na izlazu iz Visokog. Putokazi su nas doveli do Mjesečeve piramide, jedne od pet koliko ih je locirao legendarni Semir Osmanagić. Prve su iskopine već na početku obronka brda, a riječ je o onom čuvenom popločenju, kojega je iskopano pedesetak metara u duljinu i dva-tri metra u širinu.  Nedvojbeno je riječ o obrađenom kamenju složenom ljudskom rukom, no skeptici, kako smo čuli, tvrde da je riječ o ostacima srednjovjekovne utvrde a ne o piramidi. Dvadesetak metara uzbrdo još je jedna manja iskopina, što otkriva kamenu strukturu koja je nas podsjetila na WC. Zemljanim stepenicama koje vode dalje uzbrdo meni i Mihaeli se više nije dalo penjati, no Petra i Mirko su produžili dalje, i kad su se nakon nekog vremena vratili s osmijehom od uha do uha, očekivali smo zanimljivu priču... I bila je, ali ne o piramidi. Negdje dalje uzbrdo naišli su na birtiju, pravu pravcatu šumsku birtiju, originalnog naziva: "Debela hladovina kod staroga Dževde" (ili tako nekako). Porazgovarali su s vlasnikom, koji im je sav oduševljen pričao o Semiru, koga, kad god dođe u Visoko, veli stari Dževdo, prati i sunčano vrijeme. Morali smo se vratiti u Zenicu na nastavak programa, pa smo s Mjesečeve piramide sišli u centar mjesta nadajući se pronaći neki suvenir. Društvo se raspomamilo za majicama na piramidu, ali ko za vraga njih nigdje nismo našli. Bila je nedjelja, pa je većina butoga bila zatvorena, ali našli smo jednu otvorenu, vrlo dobro opskrbljenu suvenirnicu, s ponudom koja temu piramida eksploatira do maksimuma (vidi sliku).  No, šećer dolazi na kraju: u prodavaonici u kojoj smo se opskrbili vodom i sokovima za put natrag pronašli smo piramida-bombonijere, čokolatine zapakirane u kartonske kutije u obliku "Bosanske piramide Sunca". Eto, i tako kratak boravak u Visokom bio je zanimljiv, a za drugi put trebalo bi svakako planirati barem cjelodnevni boravak, kako bi se više moglo vidjeti i detaljnije porazgovarati s ljudima. Natrag u Zenici, s domaćinima smo se našli pred hotelom "Rudar", gdje smo bili smješteni prethodne noći, i s knjima krenuli put starog grada Vranduka, srednjovjekovne utvrde koju, kako kažu, nijedna vojska nikad nije silom osvojila.  A vidjeli smo i zašto: vrandučka je tvrđava smještena na strateški savršenom mjestu, u kanjonu rijeke Bosne, koja oko brežuljka s tvrđavom polukružno zavija, i izgleda prilično brza. Danas bi rekli: baš za rafting, no zamislite vojsku pješaka i konjanika koja na tom mjestu treba prijeći rijeku, što bi i samo po sebi bilo podvig, a kamoli kad te odozgo mjerkaju svega dva topa s tvrđave.  Stari grad Vranduk je impresivan, a k tome je posljednjih godina, uz potporu UNESCO-a i evropskih fondacija temeljito obnovljen i rekonstruiran.  Vanjskom vizurom dominiraju kula i zidine, unutra se nalazi prostrano travnato dvorište, a u prostorijama kule smješten je povijesno-etnografski muzej.  Tu sam doživio otkriće možda vrlo značajno za rekonstrukciju povijesti moje obitelji. Naime, sa zanimanjem sam razgledao zbirku buzdovana i etnografsku zbirku s kućanskim potrepštinama iz negdašnjih vremena, otkrivajući meni (nekom drugom je to samo staro drvo i metal, no etnografija je moja poluprofesionalna zanimacija) zanimljive razlike u konstrukciji i funkcionalnosti, recimo, plugova i jarmova, kadli mi pogled zapne za napravu koja se u potpuno identičnom obliku upotrebljavala i u Istri. Riječ je o uređaju za prženje kave, koji se u Istri naziva broštulin, a domaćini su mi rekli da se kod njih ta naprava naziva - šiš. E, ako je broštulin isto što i šiš, onda bi porijeklo prezimena Šišović moglo imati neke veze s kavom, možda su neki moji daleki preci bili kafedžije ili trgovci kavom, što se lijepo uklapa u neke s rođacima i prezimenjacima ranije razvijane teorije o litvansko-bečko-carigradsko-crnogorsko-dubrovačko-hercegovačko-istarskom kretanju tog prezimena. Naravno da je društvo u svemu tome pronašlo i dalekopovijesne razloge zašto sam ja osobno toliko sklon kavi. Nakon što smo se razgledali staroga grada Vranduka, sišli smo s tvrđave u "Bosansku kuću", jednu od tradicijskih kuća u selu Vranduk (koje okružuje tvrđavu), koja je također obnovljena kao model ili pilot-projekt za obnovu čitavog sela. Tu smo imali nastavak programa: domaćini su predstavili svoj SF fanzin "Prometej", a Mirku i meni zadaća je bila predstaviti najnovije pazinske SF&F zbirke, "Vampirske priče" i istrakonsku "Krivo stvoreni", te pazinska znanstvenofantastična i književna događanja, od ožujskog Istrakona i lipanjskih Dana Julesa Vernea do kolovoškog Festivala fantastične književnosti. E, ovdje treba ubaciti i podatak kako je uopće došlo do naše suradnje i poziva u Zenicu: u zbirci "Vampirske priče" objavljene su i priče zeničkih autora Adnadina Jašarevića i Senada Durana, njih su dvojica zatim bili prošlog ljeta u Kringi i Pazinu na Festivalu fantastične književnosti, a Senadova priča ušla je i u zbirku "Krivo stvoreni". Svidjelo im se što radimo u Pazinu, pa s malom dozom uobraženosti volimo reći da smo ih malo i nadahnuli za ovo što su sada priredili u Zenici. Opet, nakon govorancija slijedili su gozba i druženje. Čari bosanske kuhinje tu su me potpuno osvojile. Pita maslenica i kuružnjak, pa domaći jogurt, razni sirevi, sarmice, sogan-dolme (izdubljene lučice napunjene smjesom kao za sarme pa zatim zapečene u glinenoj posudi, mljac!), razno svježe povrće, i najbolje na kraju, vrhunska slastica - urmašice s jabukama (moram to naučiti spremati, ima netko recept?).  I priče u velikim količinama, naravno. Društvo je najviše zabavio Dragan Mučibabić, inače pisac i izdavač, najbolji pripovjedač viceva o Bosancima i Crnogorcima kojeg sam dosad u životu slušao. Uz Adnadina i Senada, te direktora zeničke knjižnice Midhata Kasapa, u društvu je bilo i mnogo novih ljudi, a zadovoljstvo mi je bilo upoznati Antu Zirduma, još jednog od rijetkih bosanskohercegovačkih SF pisaca. S velikom radoznalošću očekujem njegovu novu knjigu u kojoj je, kako mi je pričao, prvi sistematizirao staroslavenski panteon, spajajući dosad nespojene izvore i popunjavajući logičke rupe u sustavu. Jedan od detalja što sam ga zapamtio iz njegove priče odnosi se na božanstva godišnjih doba: stari su Slaveni imali, kaže on, po jednog boga za svaki prvi dan svakog od četiri godišnja doba, i po jednu boginju kojoj je bilo posvećeno cijelo godišnje doba. Ha! Rado bismo ostali u Vranduku i dulje, no valjalo se vratiti u grad na nastavak programa. U zgradi Sokolane održana su posljednja dva događaja iz službenog programa zeničkog Fantastikona: predstavljanje romana "Nedovršeni svijet" Adnadina Jašarevića i zbirke priča "Zvjezdano pismo" Senada Durana, te projekcija filma "Star Wars Relevations", kojeg je Adnadin preveo specijalno za ovu priliku. Odslušali smo predstavljanje knjiga (jedan od predstavljača bio je Anto Zirdum, i za razliku od naših književnih promocija kada se čuju samo hvale, malo me iznenadila iskrena kritička nota u njegovom predstavljanju), a kad je počeo film, pozdravili smo se s gostima i krenuli natrag. Prva pauza uslijedila je tek u nekoj birtiji uz autoput nakon Slavonskog Broda. Uz kavu naručio sam i kremšnitu, i nesvjesno je, skidajući zalogaj po zalogaj, oblikovao u piramidu, na veselje mojih suputnika. Ako je to značilo: I'll be back!, slažem se.  Ekipa iz Zenice već razmišlja o budućnosti. Sigurno ćemo ih vidjeti na Sferakonu u Zagrebu, te na Festivalu fantastične književnosti u Pazinu, dogodine bi Fantastikon mogao, čulo se, biti održan u Vitezu (odakle je Anto Zirdum), a uskoro Adnadinova ekipa kani raspisati i natječaj za fantasy priče o Kulinu banu, pa bi za taj sljedeći Fantastikon (ili onaj iza) imali i tu zbirku. Držimo fige ekipi iz Zenice da ustraje na svom fantastičnom putu, a u Pazinu i Zagrebu ta ekipa ima ne samo prijatelje, nego i obožavatelje.  P. S. Većina fotki iz ove reportaže su moje, no neke sam preuzeo od Petre Bulić, koja ih je inače snimila još. Prvi Fantastikon je inače dio šireg kulturnog programa "Zeničko proljeće", a link vas vodi na službene stranice ove manifestacije, s kratkim izvještajem o Fantastikonu i nekoliko njihovih fotografija. |
