Crvena jabuka: Tugo, nesrećo
Ona dolazi,
jednostavno osjetim,
možda mi šapne snijeg sa grana.
I šta mi donosi,
kusur od ljubavi
i malo sreće
minulih dana.
Neznam kako al' znam,
ona dolazi.
Kad suze govore,
istina razvaljuje
i svaka riječ me obori s nogu.
To što si varala to bi ti oprostio,
al' što si mene to ne mogu.
Tugo,
tugo nesrećo,
nikoga nisam tako volio! X 2
Kad suze govore,
istina razvaljuje
i svaka riječ me obori s nogu.
To što si varala to bi ti oprostio,
al' što si mene to ne mogu.
Tugo,
tugo nesrećo,
nikoga nisam tako volio! X 5
Prljavo kazalište: Bijeli labude
I baš me briga 'ko te noćas vozi kući,
briga me.
I ako si i sretna k'o što kažeš,
ma da znam da lažeš,
sve to ubija me.
Volim hladne jastuke,
moj bijeli labude.
I briga me što nisi mjesec,
a ni sunce,
briga me.
Al' nećeš moći preko blatne kaljuže
čista stić'
do moje postelje.
Grlim hladne jastuke.
Moj bijeli labude,
kad me jednom ne bude,
sve će vode,
labude,
da se razbistre. X 2
I baš me briga 'ko te noćas vozi kući,
briga me.
I ako si i sretna k'o što kažeš,
ma da znam da lažeš,
sve to ubija me.
Grlim hladne jastuke.
Moj bijeli labude,
kad me jednom ne bude,
sve će vode,
labude,
da se razbistre. X 4
Elemental: Iz dana u dan
Kol'ko nisko idemo?
Može li uopće niže?
Možda nam se dig'o zanos,
a standard nam se ne diže.
Dani ponosa i slave
i minusa na tekućem.
Mi ne živimo, mi preživljavamo.
I šta ostavljamo
našem budućem naraštaju?
Dugove, račune...
Rate kredita nas guše,
a nemamo ni kune.
Kombiniramo
kako odgodit plaćanje
bar za desetak dana.
Jebo život
kad na karticu se kupuje hrana.
Di smo sad?
Stara štednja se otopila,
o'šla na ono bitno,
pojela se i popila.
A bez svega smo ostali,
prenaglo nas je pogodilo,
ako uopće znaš što se to prek' noći dogodilo.
Koga da pitam,
brate,
'ko će mi dat odgovore?
Reci bilo šta
osim da je moglo biti gore.
Sve te tisuće, hiljadarke,
konjanici i rudari
stavljali davno na stranu
za neki san da se ostvari.
Nestali u brojkama,
brojke k'o snijeg okopnile.
Dok mi smo preživljavali
životne stvari poskupile.
I di smo sad?
Napokon mirni,
napokon slobodni,
napokon u svojoj državi,
al' sad smo siromašni.
Dali smo svoje snove
za ovu zemlju
i nije nam žao,
usput se našao domoljub
veći od nas
pa pokrao.
Za višak,
radili,
ali nisu nas cijenili,
mjesecima čekali
da plate trud što smo uložili.
I di smo sad?
Opet sve ispočetka.
Za kol'ko nisko idemo od ponedjeljka do petka?
Kol'ko danas vrijedi naš rad?
Imali smo, sad nemamo.
I di smo sad?
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san
davno nestao je izbrisan.
Koga da pitam,
brate,
'ko će mi dat odgovore?
Reci bilo šta
osim da je moglo biti gore. X 2
I di smo sad?
Još čekamo bolje sutra,
možda naivno se nadam
istim stvarima
dok iznutra
cijeli sistem zakazuje.
Nema pravde da nas štiti,
nema poštene vlasti,
sve sami konvertiti.
Obećanja su jeftina,
a život je tako skup,
pa su uzor kriminalci.
Šta ćeš, nije narod glup.
'Oće standard,
'oće lovu,
'oće živit,
'oće sve.
A to čekaju i čekaju i čekaju i popizde
jer nema smisla,
režije su visoke,
minus je preduboko,
sve to traje predugo,
narod puk'o.
Jedni kukaju što jučer bilo bolje je neg danas,
drugi divljaju,
galame
dok ih puca nacionalni zanos.
I pitam te,
pitam te:
Di smo sad?
I dalje radimo na crno
ispod cijene.
Al' do kad?
'Ko će vratit dostojanstvo?
'Ko će platit punu cijenu,
dat nam tol'ko kol'ko vrijedimo
da stvari jednom krenu?
Više gubimo strpljenje,
samo brojimo probleme,
sve što imali smo,
a nemamo
i teško nam je breme.
Pa na kraju svatko zapita se:
Kol'ko nisko spao sam,
pa kako onda ostat ponosan?
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san
davno nestao je izbrisan.
Koga da pitam,
brate,
'ko će mi dat odgovore?
Reci bilo šta
osim da je moglo biti gore. X 2
Reci mi
da smo mogli promijeniti svijet,
da će djeca što dolaze
imat nasljeđe za bolje.
I reci mi
da nismo sve dobro uništili,
i da ću moći mirno spavati od savjesti.
Reci mi
da možemo izgraditi,
da nije prekasno,
i ako zakažem
daj mi snage stvorit nešto prekrasno.
I već sutra
volio bih otvorit oči
pa da budem zahvalan,
al' ne mogu,
pa stisnem zube
i hodam iz dana u dan.
Samo živimo iz dana u dan
i svaki san
davno nestao je izbrisan.
Koga da pitam,
brate,
'ko će mi dat odgovore?
Reci bilo šta
osim da je moglo biti gore. X 2
Daleka obala: Kurve
Stvari se polako vraćaju na mjesto
ovako nešto se ne događa često
premda, priznajem,
ponekad pretjeram
i nekud otplovim sam.
I tad,
slike izblijede sve!
I tad,
zatvaram se u sebe!
I tad,
nisi mi potrebna!
Kazaljke i dalje krugove crtaju
umjesto zvijezda kišne kapi na grad padaju.
Prazno mjesto u mom krevetu sjeća me:
bila si tu!
Tko zna,
kuda si otišla?
Tko zna,
zbog čega se ne vraćaš?
Tko zna,
sve piše u zvijezdama!
Još jučer poljupcima mi smo se borili
i dodirom smo jedno drugom tajne otkrivali.
Što se dogodilo,
gdje je ta kap
što je prelila čašu
što te natjerala da odneseš
sve što sam volio,
a tebe sam volio,
sve što sam sanjao,
a tebe sam sanjao?
Ma zar sam pogriješio
što sam se smijao
kad su mi govorili
da sve su žene kurve?
Kad bi zauvijek
zaspao ovaj grad
kao u bajci
prekriven trnjem i travama
sve dok se ti ne vratiš,
a vratit ćeš se znam!
I sve dok tvoja ruka ne dotakne moj dlan,
dok me ne zagrliš,
dok me ne poljubiš,
dok me ne zagrije tvoj dah!
Divlje jagode: Marija
Ti i ja smo sunca dva,
ti i ja k'o anđeli,
spojili se nebom letjeli.
Do duge mi smo željeli,
do duge mi smo plovili
na krilima od sjena mjeseca.
Nisam bio mnogo jak
da odolim na tvoj tajni znak.
Zemlju si očarala,
zauvijek si mene uzela.
Trebam te Marija,
od neba do neba,
povedi me Marija,
moja Marija! X 2
Vjeruj mi Marija,
od neba do neba,
moja si,
meni suđena.
Zajedno smo plovili
morem plavim nebeskim,
zajedno u vječnom nestali.
Nisam bio mnogo jak
da odolim na tvoj tajni znak.
Zemlju si očarala,
zauvijek si mene uzela.
Trebam te Marija,
od neba do neba,
povedi me Marija,
moja Marija! X 2
Prljavo kazalište: Uzalud vam trud, svirači
Stoput sam se evo zakleo,
pred jutro te prevario.
Drugoj ja sam bagrem nosio,
tebe iznevjerio.
Stoput sam se evo zakleo,
pa te prevario.
A sad bih dukate od jada
baš u blato bacio.
A za oblak mi se mjesec skrio,
sakrio mi pute.
Uzalud vam trud svirači,
za drugog su dunje žute.
A ja evo nekad sjetim se
što moj ćaća znao reći je:
„Sve ti duše, sine, slavonske
uz pjesmu prebole,
al' ne oproste.
Uz pjesmu mi se evo rodimo,
uz pjesmu umiremo.
Slavonijo, tko te nije volio
ne zna šta je izgubio.
A za oblak mi se mjesec skrio,
sakrio mi pute.
Uzalud vam trud svirači,
za drugog su dunje žute. X 2
Miroslav Škoro: Moja vilo
Da sam ja
na dnu kutije bonbona tvojih
sitan prah,
pa da me
vrškom prsta razmažeš po usnama.
Da sam ja
dukat žut na tankoj vrpci
u tvojim njedrima,
tvog kaputa da sam podstava.
Moja vilo,
u oku mi zakišilo zbog tebe,
a ti ne znaš
lopov ja sam što ti krade poglede,
da te vidim smišljam glupe razloge.
Bože, teško je
biti bez tebe!
Vjeruj mi,
ja bi dušo s tobom bio zauvijek,
al' ljubav je
srna što se lako sreće prepadne.
Čuješ li,
kao ključ u gluhoj noći
kad na pod ispada,
to moje srce za te udara.
Moja vilo,
u oku mi zakišilo zbog tebe,
a ti ne znaš
lopov ja sam što ti krade poglede,
da te vidim smišljam glupe razloge. X 2
Bože, teško je
biti bez tebe,
a još teže je
reći „Volim te!“.
Bijelo dugme: Evo, zaklet ću se
Nosite
ovu pjesmu zadnji put
u jednu ulicu kraj rijeke,
zauvijek zabranjenu
samo za moje korake.
Kada bi
ne'ko granu masline
na jedna vrata odnio,
vrata što sam zauvijek
davno, davno zatvorio.
Evo zaklet ću se ja pred svima,
svim na svijetu i svime što imam,
da je nikad nisam htio,
da je nisam volio
i da ne bolujem!
Pred svima se zaklinjem,
pred svima,
al' pred Bogom ne smijem.
Pjesma,
uvijek miriše na uspomene!
Recite joj tako
ako pita za mene.
Kada bi
ne'ko granu masline
na jedna vrata odnio,
vrata što sam zauvijek
davno, davno zatvorio.
Evo zaklet ću se ja pred svima,
svim na svijetu i svime što imam,
da je nikad nisam htio,
da je nisam volio
i da ne bolujem!
Pred svima se zaklinjem,
pred svima,
al' pred Bogom ne smijem.
Pjesma,
uvijek miriše na uspomene!
Recite joj tako
ako pita za mene.
Nosite
ovu pjesmu zadnji put
u jednu ulicu kraj rijeke,
zauvijek zabranjenu
samo za moje korake.
blog
