03.09.2006., nedjelja

Formula za uspjeh američkog "maverick" poduzetnika - I DIO Moja suradnica HEHA pomogla mi je da pročitamo iskustva čovjeka koji iza sebe ima niz uspješnih poslovnih pothvata, a koje bi u američkom žargonu zvali Maverick, jer uspijevaju i „protiv struje“. Zašto se odlučio krenuti u vlastiti poduzetnički pothvat, što mu je u tome pomoglo, kako promišlja ulogu obitelji i koja je formula za uspjeh, Roger Fishman nam je otkrio u sljedećem razgovoru. Roger E. Fishman formalnu je naobrazbu stekao na Sveučilištu Washington D.C. No, škola ga nije previše zanimala pa je, napustivši studij uz majčino oduševljenje, preselio u New York gdje se zaposlio u globalnoj marketinškoj agenciji i korporaciji koja se bavila izravnim marketingom. Neki od klijenata s kojima je tada radio bili su divovi kao Coca-Cola, P&G, Unilever, American Express. Šest godina kasnije preselio se u Atlantu u Georgiu gdje je imao priliku raditi za Coca-Colu na marketingu proizvoda. Kako bi povećao prodaju proizvoda i osnažio brand, u poslu se koristio industrijom zabave. Naučio je puno o marketingu, potrošačima i važnosti diferencijacije branda te načinu na koji poduzeće stvara obećanje - "to je ono što mi predstavljamo, iza čega stojimo i zbog toga vam je u interesu da poslujete s nama". " Coca-Cola je prekrasno poduzeće gdje sam puno toga naučio, no ono što me otjeralo bila je veličina te megalomanske kompanije", prisjeća se Fishman i dodaje: "Poželio sam pokušati baviti se nečim manjim, više poduzetničkim, gdje bih imao veću odgovornost za svoje rezultate." Nakon odlaska iz Coca-Cole preselio se u Orlando na Floridi i postao šef marketinga i prodaje u Hard Rock Caffeu. "Velika marka, malo poduzeće", komentira Fishman. "Orlando je fantastično mjesto za posjetiti, ali ne tako krasno za živjeti." Ubrzo se preselio u Los Angeles i zaposlio u poduzeću koje se bavilo interaktivnom televizijom. To je bilo start-up poduzeće s odličnom idejom i poduzetničkim pristupom, ali i tehnologijom koja nije funkcionirala. Nakon godinu dana stavili su ključ u bravu. U tom trenutku Fishman se zapitao kako bi bilo postati dio tima jedne od najvećih svjetskih medijskih kuća u većinskom vlasniku Ruperta Murdocha - poduzeća News Corporation. "Jedno od najvećih iskustava stekao sam radeći za tog poduzetnika. Murdoch je u početku posjedovao samo jedne novine u Australiji koje su bile obiteljsko naslijeđe, ali je uspio stvoriti globalnu medijsku kompaniju. Jednu stvar koju sam naučio u News Corporation je da, ako imate dobru ideju i strastveno vjerujete u nju te joj dugoročno pristupite i nikad ne odustanete od svog sna, taj san možete ostvariti", sjeća se Fishman. Godine 2000. preselio se u London jer je tamo Murdoch pokrenuo posao s ulagačkim kapitalom. "Uvijek sam želio pokušati živjeti preko bare", smije se Fishman. Tijekom tog razdoblja došlo je do velikog pada na burzi dionica pa se odlučio vratiti u Los Angeles i nastaviti s kozultantskim poslom. Glavni klijent mu je bila Christie Heffner, kćer Hughea Heffnera, osnivača magazina Playboy. "Uvijek kažem da sam od jedne obitelji - Murdochovih - otišao raditi za drugu obitelj - Heffnerove. Jedni stvaraju sadržaj, a drugi ga distribuiraju", kaže Fishman. Poduzetnički duh se opet budi i Fishman kreće u novu poslovnu pustolovinu u okrilju agencije koja radi s talentima u showbusinessu zastupajući kao agent osobe u filmskoj, televizijskoj, glazbenoj industriji i industriji video igara. Mnogi bi mu pozavidjeli na klijentima kao što su T.Cruise, S.Spielberg, N.Kidman, G.Palthrow, B.Sprinsteen i B.Dylan. Primjenjujući naučeno kroz dosadašnje iskustvo pomagao je korporacijama u načinu percipiranja budućnosti i korištenju industrije zabave za izgradnju poduzeća. Četiri godine kasnije zasitio se raditi za druge te je naposlijetku pokrenuo vlastiti biznis nazvavši ga neobičnim imenom ZiZo (Zoom In, Zoom Out). Fishman objašnjava genezu imena: "U poslu morate biti sposobni zumirati detalje, a zatim se odmaknuti da bi snimili cijelu sliku, trend i razvili strategiju djelovanja." Kako bi došao do prvih klijenata, kontaktirao je sve svoje poznanike te pitao za njihove kontakte. Poduzeće McDonalds pridobio je pomoću bivšeg suradnika u Coca-Coli čija mu je preporuka, ali i dosadašnji rezultati, dala određeni kredibilitet u pregovaranju. Koliko je formalno obrazovanje bitno za uspjeh u poslu? Već deset godina posjećujem istog zubara i nikada ga nisam pitao koji je fakultet završio. Znam samo da mi uspješno otklanja bol. I to je kupcima jedino važno - da im riješite problem i otklonite bol. Obrazovanje je korisna stvar, ali ne garantira uspjeh. Tijekom studiranja silno sam želio obavljati praksu u jednom poduzeću pa sam se prijavio na natječaj. Na razgovoru za posao mlada direktorica kadrovske službe obećala mi je javiti kad donesu odluku. Međutim, saznao sam da mi je protukandidat student s Harvarda. Budući da sam pretpostavljao da nemam nikakve šanse uz tog genijalca s prestižne škole, odlučio sam poslužiti se trikom. Poslao sam paket od 20 balona direktorici kadrovskog s natpisom "još uvijek sam u zraku, očekujem vaš poziv". Sljedeći dan zazvonio je telefon. Koliko Vam je obitelj važna? Obitelj je najvažnija, važnija je od biznisa jer nju ne možeš zamijeniti. U poduzeću je čak i najbolja i najtalentiranija osoba zamjenjiva. Menadžer jednog velikog poduzeća, živahni šezdesetšestogodišnjak, težak preko milijardu dolara za čijeg su se mandata mnogi obogatili i prosperirali, a 100.000 zaposlenika ga smatralo najvažnijom osobom u životu, iznenada je dobio rak pluća i umro. Ubrzo ga je naslijedio novi direktor, a cijena dionica pala je samo za 0,25% taj dan. Kakav ste posao radili u Coca-coli? U toj korporaciji moj zadatak je bio pomoću industrije zabave izgraditi i ojačati marku, brand Coca-cola. Razvili smo trogodišnji plan i postavili određene sustave mjerenja uspjeha te napravili proaktivni plan za identificiranje ili stvaranje prilika kako bi posao imao poticaja za rast. Disciplinirali smo okolinu i to nam je pomoglo da postignemo bolju performancu. Primjerice, 1992. godine stvorili smo ideju pod nazivom "pop-glazba". U to vrijeme prodaja CD nosača zvuka bila je vrlo mala, ali su CD mediji imali visoko pericipiranu vrijednost od kupaca. U pakiranja Coca-cole od 12 komada stavljali smo CD-e kao poklone pa su kupci kupovinom proizvoda imali priliku osvojiti glazbu koja se nigdje drugdje nije mogla dobiti. Tu ideju smo predložili svakom klijentu s kojim smo radili i prilagodili različitim prodajnim mjestima. Svaki je proizvod bio drugačiji i razlikovao se od konkurencije. Kako motivirate svoje djelatnike? Prepoznajem vrijednost zaposlenika i nagrađujem ih malim stvarima koje ne očekuju i kada ne očekuju. Ako osoba radi do kasno u noć, vrlo je produktivna i samoinicijativna, poklonim joj bonove za posebnu večeru ili neki drugi oblik nenovčanih naknada umjesto povišice. Ljudi vole da ih se priznaje i prepoznaje, da ih se cijeni i iznenađuje na ugodan način. Ponašate se prema zaposlenicima na jednak način kao prema prijateljima ili bračnom partneru. Zašto ste tako često mijenjali poslodavce? Relativno dugo sam se bavio mišlju o prednostima rada do mirovine u jednom poduzeću. U mladosti me je više interesiralo naučiti ponešto o nizu različitih industrija i razviti nove vještine i profesionalne kompetencije. Mislim da je mnogo interesantnije uvijek se baviti nečim novim i nepoznatim nego raditi istu stvar do kraja života. Općenito govoreći, situacija u Americi je sljedeća - još uvijek postoje oni koji su vezani samo uz jednu kompaniju i neizmjerno su joj lojalni dugi niz godina, ali sve više ljudi sve češće mijenja svoje profesionalne karijere. Svatko u životu mora odgovoriti na ključno pitanje: kakav stil života želi voditi, što ga usrećuje. Kad pogledate iz restropektive na samrtnoj postelji, što možete reći da ste postigli, što je vama zaista bitno? Svatko od nas ima vlastitu istinu. Za mene je istina pokušati stvoriti život koji ja želim voditi, nasuprot voditi život koji mi diktira poduzeće. U životu imaš izbore, kao i u poslu. Primjećujem brojne razlike između američke i europske poduzetničke kulture. Poduzetništvo je dio američke kulture i jako se vrednuje. U Europi još uvijek vlada tradicionalni pristup životu, razvoju karijere, no samo je pitanje vremena kad će se promijeniti obrasci ponašanja. U Americi se podrazumijeva da, ako ste dobri u svom poslu, ukoliko dobijete otkaz, bez problema ćete pronaći posao u drugoj firmi. U Europi svi žele stalan posao. Znači li to da misle da nisu dobri u tome što rade? IZDVAJAM MUDRE MISLI Biznis nikada nije status quo, potrebno je konstantno učenje. Ponekad ne želimo donijeti odluku, ali čak i kad ne donesemo odluku, odlučili smo o goroj varijanti - ne poduzeti ništa. Uspjet ćete jedino pokušavajući nešto, tako ćete nekada i propasti, ali i naučiti na greškama. Gotovo ne postoji poduzeće koje je uspjelo od prve, a mnoga su doživjela uspjeh "preko noći" jer su konstantno pokušavala poslovati bolje. I sljedeći dan to su i uspjela.

- 15:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.