01.09.2006., petak

RADIŠ KOD PRIVATNIKA!? MNOGI OD NAS ZNAJU DA TO MOŽE BITI STRESNO. GODINAMA DOŽIVLJAVAM MOBBING Još jedna, danas, uobičajena priča. Baš me zanima ima li među blogerima takvih priča, a nisu željeli da ju objave...kao ova moja sugovornica. Samo je željela da joj ime ne kažem, ništa čudno. Reći to javno i biti izložen sumnjama ili priznati tajno pa biti zadovoljan u duši. Postoji li drugi izbor? Pročitajte ovu ispovijest. Ako nećeš ti, ima drugih pedeset koji hoće! Koliko puta ste čuli ovu rečenicu? Vjerujem, puno. I ja. Radim već osam godina u jednoj maloj privatnoj firmi...Razumjeti ćete zašto ne spominjem naziv! Jedini sam djelatnik, ali nas je prijavljeno šest! Malo čudno u ovom vremenu sive ekonomije, zar ne!? Prijavljeni su svi članovi obitelji, s tim da radimo samo moj nadređeni i ja. I svi oni imaju veća primanja od mene. Tone bi bilo važno kada bih ja bila adekvatno nagrađena za moj posao! Ne zanimaju me njihova primanja i ne želim njihov novac, ali bi bilo lijepo kada bih i ja imala dovoljno za dostojan život. Ne zanima ih posao Zaista čudi da ljudi koji žive od te djelatnosti na znaju raditi, niti ih taj posao zanima! Kako sam jedini djelatnik, radim dopodnevnu smjenu, ali u slučaju potrebe, obavezna sam doći, bez obzira da li ja imam neke svoje planove. Sve moje aktivnosti, izvan posla su nepoželjne, jer ne donose novac. Po njihovom mišljenju ja nemam pravo na privatan život i moram biti dežurna 24 sata. Prije par godina radila sam tri tjedna bez slobodnog dana i moj nadređeni mi je dao jedan dan slobodan. To je bila subota, a nedjelja je i inače dan kada ne radim! Bila sam pozvana na jedno događanje, čiji sam sudionik i bila, u mjesto izvan grada gdje živim i radim. Sva sretna zaboravila sam na tjedne bez slobodnog dana! Sreća, međutim nije dugo trajala.... U večernjim satima zazvonio je mobitel. Bila sam potrebna na poslu. Odgovorila sam kako ne mogu doći jer nisam kod kuće i nemam prijevoz. Odgovor je bio :Nećemo mi više tako! Što nećemo više tako.... Neću dobiti slobodan dan ili ću dobiti otkaz, zbog privatnih obveza!? Ljepota druženja nestala je pred zabrinutošću. I opet mi je došla na um rečenica: ; Ako nećeš ti, ima drugih pedeset koji hoće! Građanin drugog reda U ovoj našoj državi ima dosta praznika tijekom godine. Ja svaki radim, a koliko znam, rad praznicima se posebno plaća. Meni ne. Ja ne mogu računati na izlet preko 1. svibnja, Dana Državnosti ili nekog drugog praznika! I onda još slušam kako su to gluposti, kako je bolje biti kod kuće itd. A članovi njihove obitelji uredno odlaze na izletišta oko grada i slave sve te glupe običaje! Zašto li se osjećam kao građanin drugog reda!? Ja nisam upućena u zakonske odredbe i ne znam koja su moja prava. Nisam čula da ima neka organizacija koja se bavi pravima djelatnika kod privatnika, A, i kad bi postojala, da li bi se odvažila tražiti pomoć od njih? Da li bih štrajkala, dok ne postignem bolje uvjete rada? Da li bi mi ona mogla izbrisati rečenicu koja se duboko urezala u moj razum... Da li bi, njihovom pomoći, nestali oni pedeset drugih koji hoće!? Nikada na bolovanju, pa ipak… Sve ove godine, kako sam zaposlena, nisam bila na bolovanju. Ne zato što nisam bila bolesna, već zato što kod nas nema bolovanja. Imam sreću jer sam relativno zdrava osoba, ali svaku virozu dočekam u strahu jer znam da je neću moći odležati. Jedne godine me je gripa slomila. Došla sam tako bolesna na posao i plakala sam od nemoći. Onda su se sažalili i poslali me dva dana na godišnji! Ponekad me muči reuma, to je posljedica mog sportskog života u mladosti. Trenirala sam trčanje na kratke staze i dobila reumu u kuku. To ponekad rezultira ukočenim leđima. Tada se kljukam Voltarenima i dolazim na posao sva iskrivljena. Bolovanja nema! Zašto!? Zato što se sjetim rečenice: Ako nećeš ti, ima drugih pedeset koji hoće! IZDVAJAM Nema plaćanja prekovremenih sati Da ne napominjem kako moji prekovremeni sati nisu plaćeni. Oni jednostavno misle da moram biti sretna samom činjenicom što radim! Ja to i jesam, ali....Samohrana sam majka i školovala sam sina od te plaće. Ne moram reći kako se uopće ne bih bunila kad bi mi to bilo plaćeno i kako bi mi svaka kuna dobro došla! Godišnji odmor Moj sin se zaposlio i dobio 18 dana godišnjeg odmora. To je zakonski minimum, a ja radim već godinama i imam isto toliko dana godišnjeg odmora! A kad se samo sjetim svih natezanja oko datuma godišnjeg! Ja znam da sama radim i da, ako ima posla ne mogu otići, ali bih ponekad baš određenog datuma trebala ići. Ništa od toga! Ako sam slučajno kod kuće, onda me zovu za svaku sitnicu i opet ništa od mog godišnjeg. Zadovoljan radnik – dobar radnik Ne bih željela da ova moja ispovijest zvuči kao žalopojka. Ima trenutaka kada je lijepo raditi u maloj firmi, ali oni su rijetki i kvari ih ona rečenica koja se provlači cijelim tekstom i mojim radnim stažom: Ako nećeš ti, ima drugih pedeset koji hoće! Zar naši privatnici ne shvaćaju onu činjenicu koju poduzetnici diljem svijeta već odavna znaju: zadovoljan radnik je dobar radnik! Nadam se, radi meni sličnih i radi naše djece da će to uskoro shvatiti

- 19:31 - Komentari (53) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.