bolesnium

srijeda, 07.02.2007.

četvrti

Pauk je došetao na usne i počeo ih otvarati kada se njegovo tijelo pružilo na krevetu s osjećajem da nikada neće biti siguran kako mu je tu mjesto. Mjesto koje je pauk odabrao bilo je veoma znakovito, one kosti koje djevojke oduvijek obožavaju na muškarcima, malo iznad prepona, ispupčene i putene.

Zagrizao je kako bi sačuvao uspomenu na dječaka pod mojim rukama koji se ponekad znao pretvoriti u muškarca i iznenaditi me instinktivnim dodirima koje prije nije poznavao, a tada su dolazili kao naučeni i ispraksani.

Vani su pahulje snijega,a koje nikada više u to vrijeme nisu dolazile, stvarale snovitu priču o svakodnevnim likovima kakve srećemo na ulici, onima koji se ne znaju prepoznati u masi jer im je takva sudbina određena nekim višim smislovima. Zakašnjelo prepoznavanje ipak će se dogoditi kad god vidim pauka, a njemu svaki put kad mu nekim nepoznatim silama pošaljem stručak bioenergije zapakiran u sjajni celofan pa ga opeče lava što u stručku igra ulogu koda.

Predavno je to bilo, ako na vrijeme uopće možemo računati, da bih zaboravila koliko je disanje u tim trenutcima bilo važno za opstanak priče koju ću pričati dugo poslije.
Pauk me posjetio da priče ne smiju biti prešućene, moraju se pripovijedati kako bi čitav taj svijet teksta postao stvaran, a stvarnost fikcionalna. Ugriz koji još uvijek osjetim na usnama i pod zubima, a koji je zahvatio tu dječački nevinu kost iznad prepona, pauk je pretvorio u vječnu samoću mojih prepona, u priču o suzdržavanju jer se baš te dvije kosti savršeno uklapaju u moja pretila bedra, pasivna i sagorena željom da se njima vlada.

Hajde, možeš slobodno prepričati tu priču koja izgleda oblikovanom. Možeš potvrditi ludilo o kojem svi pričaju i kojega se ponekad boje. Je li ti ovaj ugriz potvrdio koliki sam lažac ili si mi ipak povjerovao, nakon što sam te još jednom izdala, tebi za ljubav ponudila pladanj nekom drugom, koji ga nije znao iskoristiti do kraja. Dragi moj, previše je oko tebe priča i života da ne bi povjerovao u ovaj koji ti nudim. Nije li svakom pomnom čitanju potrebno mnogo prijašnjih pomnih čitanja kako bi se preplele intertekstualne i intermedijalne oznake iza kojih stoje zbiljski životi, ili ono što pod tim pojmom zbiljski život mislimo.

Znate me svi, ali poznajete li na slici koja vam je ponuđena nešto što biste prepoznali kao oznaku karaktera? Ma dajte, niste uopće sigurni tko je osoba u koju gledate i koju slušate, niste sigurni ni jesam li uopće osoba ili slojevita izmišljotina stvarana kroz godine, samo kako bi vas zabavila.
Pajac priča priču koja mora biti istina, ali sumnjiva je njegova pozicija u kojoj sebe opisuje i veliča, sebi se divi kao krajnjoj instanci koja će vas dovesti do spoznaje. Ja sam samo mali bog na reveru boga, to sam davno htjela reći; stvaram svoje svjetove u kostima iznad prepona i sposobna sam ih dozvati sebi, osjetiti svako njihovo uranjanje u bedra i pustiti pauku da uzme sve zasluge za ono što je ja učinilo. Da, on postoji, ima osam nogu i tu me noć uhvatio u mrežu zajedno s objektom požude, ali ja je to koje ga je oblikovalo u šapat, kako bi se obranilo od vaših pljuvanja i komercijalnih izmišljotina kao što su dobro pisanje, poetika ili sasvim jednostavno, moje ime i prezime koji mnogima znače samo jednu riječ, onu koja se pred dječicom ne izgovara i koje se otac i majka trebaju stidjeti.

A ti, kojem šaljem ovu kuglu bijesa, nadam se da otvaraš češće nego ikada ovu stranicu i tražiš još jedan šut za svoj ego. I nadam se da ćeš ga uzeti, jer ti zaista treba, kako bi ti rekao, da ne bi prekasno shvatio koliko sam prava za tebe. Oprosti što parafraziram tvoje riječi rečene pred ogledalom u kojem se smiješi neka druga žena, ona poslije, pomno našminkana. Crte moga lica dobro su ti poznate jer si ih rukama izmodelirao po svojoj želji i svaki put kad me vidiš našminkanu, poželiš sve to s mene skinuti. Nije li ti dovoljan taj znak, ili bih trebala govoriti o nesigurnosti tvojih ruku u rukama žene-pauka, ili možda o svakom susretu u kojem se diviš snazi intelekta ispred tebe i ne pojmiš propadanje takvog oblika života.
Bijes upućen tebi zapravo je bijes spram svijeta koji ne zna pročitati priču kroz kodove. Kad god te vrijeđam, znaš da sam slaba i bijesna na sebe koju pokušavam odglumiti kako bi te ta odglumljena
pustila dalje.

Slučajno sam nedavno ubila pauka. Suze koje dugo nisu bile prisutne, sada su tekle u potocima. Strah od odustajanja priče, moj najveći
Neprijatelj.

Tvoja