bolesnium

srijeda, 06.12.2006.

spokoj vjecni daruj mu, gospodine,
i svjetlost vjecna svijetlila njemu
počivao u miru božjem
amen

amen? o dominus deus, zar
amen mu kao kraj, zar
zatvoriti ga u krletku forme
ljepotu stiha, neispričanu
priču o nedostatku
ugasiti lampion, zapovijedam, ne
puštati ga da gori i opominje na
kraj jer kraja nema, vremena nema, on
nije u svjetlosti koja ga se sjeća, ne postoji
u molitvi koja mu obećava vječnost vječnu u tom svjetlu
mira božjeg, o sancta maria, ti koja sina si žrtvovala i na križu
ga tako patnički gledala i ridala suze, nisi li možda trebala jačom biti i
ne liti suze, ostati jaka za njega koji je trebao snagu kad je u ruke očeve
predao svoj duh, ne, ma prije toga, kad se osjećao ostavljenim, izostavljenim
u potpunosti poražen nepravdom i pokošen strahom, tolikim bolovima podvrgnut
potpuno sam, kao da mu ništa nije darovano na ovom svijetu, o svevišnji koji kraljuješ
u sjenki lampiona ugasle su želje, djevojčica koja gubi gumicu sa kečkice, njena
kosa sad je gotovo prirodna i opet će svezati joj majka kečkice i ona će
poletjeti u tu svjetlost kao odrasla žena će oplakati sve što nije dosad
jer je bila, o djevice, slaba i suze gutala umjesto da plače pod svojim
križem na koji se sama prikovala, šutjela, ne zazivala jer nije nikada
vjerovala da otac svemogući čuje molitve
jer ne čuje, osjetim kad u lampion
gledam i svjetlost njegova vječno
ne svijetli i istrošio se vosak
zaborav nastupa s jutrom
oprosti mi bože
jer uvrijedih
tebe jednog
njega nema
u raj
ne
vjerujem
ali znam
tu je
gleda
vječan je

amen zatvara formu, pjesma je loša, on
zadovoljno trepće i zna
netko se sjeća
da bio mu je imendan