subota, 08.04.2006.
48. Osmi krug Pakla
|
Zagor me podignuo od ponora te sam se oslonio na noge. Još jednom sam pogledao u lavu sa tugom u očima.
“Uf, ovo je bilo blizu!”rekao je Batman. “Kako misliš blizu, pa izgubili smo…”tek onda sam točno percipirao što sam čuo. Okrenuo sam se te ugledao Batmana kako stoji živ i zdrav ispred mene. “Batman! Živ si!” Dao sam mu jedan veliki prijateljski zagrljaj. “Ovo niste vidjeli,”upozorio sam ih te nastavio “ali kako!? Vidio sam kako padaš.” “Padao jesam, ali nisam došao do lave.” “Kako si to uspio?!” “Mislim da je bolje da nam naš prijatelj ovdje objasni sve.”rekao je te pokazao rukom. Ugledao sam još jedno lice koje mi je bilo drago vidjeti. “Uvijek moraš doći u poslijednji trenutak, zar ne?”pitao sam ga. “Znaš da volim napraviti spektakularan ulazak…”odgovorio je Superman. “Pričaj nam, što je bilo!”uzbuđeno je rekao Dante. “Sjećate se kad smo vidjeli onog…klauna…”na tu riječ se malo zatresao od straha “…da sam počeo trčati. Uglavnom, nakon nekog vremena sam se zaustavio. I vidio da je Čistilište očišćeno. Našao sam jednu poruku na kojoj je pisalo “Ošli u pako.” Pa sam pretpostavio da su svi otišli u Pakao.” “Izvrsan zaključak,”rekoh. “Znam,”nastavio je. “I tako sam ponovo počeo trčati kroz Pakao. Nisam naišao ni na kakav otpor pa sam brzo prešao kroz sve krugove. Došao sam taman sekundu prije nego li je Batman počeo padati. Zatim sam poletio, zrakama iz očiju odbio onog poluraspadnutog čovca i uhvatio Batmana prije nego li je pao.” “Super si to izveo Superman!”rekoh. “Pa…”rekao je blago se zacrvenivši, “ne zovu me uzalud Superman.” “I čekaj, kad si prestao trčati izbezumljeno po Čistilištu?”pitao sam ga. “Prije dvije minute,”odgovorio je. “A sad kad smo svi ponovo na okupu,”rekao je Zagor. “Mislim da je vrijeme da nekoga pošaljemo samome sebi.” “Oh, da…”potvrdili smo. Tada sam se sjetio nečeg što je Batman rekao prije nego što li je pao. “Hej, Batman,”upitao sam ga. “Što si mislio kad si rekao da sam ja jedini koji može poraziti Lucifera?” “Ma ništa…ništa nisam mislio. Htio sam te samo motivirati da daš sve od sebe da pobijediš. Nije bitno…”rekao je. “Hajdemo odavde.” “Malo je gužva tu u osmom krugu.”primjetio sam. Svuda oko nas bili su junaci. Conan, He-Man i Blade su uspoređivali mačeve. Vidio sam Jamesa Bonda kako si slaže vodka martini, protresen, nikako ne promiješan, dok su si Popaj i Asterix nazdravili špinatom i čarobnim napitkom.   Bilo je barem stotinu dobrih junaka, koji su se uspijeli probiti do osmog kruga pakla. Tada smo primjetili Dantea kako se vraća. “Vraćam se s informacijama.”rekao je. “Ovakva je situacija, mi smo ovdje…”govorio je dok je na podu objašanjavao našu poziciju. “Ovdje je velika ravnica od nekih petsotinjak metara, a iza nje je ponor bez dna. Preko tog ponora je stepenište za deveti krug.” “Zašto onda svi stoje ovdje? Zvuči dovoljno jednostavno.”rekao je Zagor. “Mda…”rekao je Dante. “Jedan problemčić. Prije ponora se nalazi neprijateljska vojska.” “Kakva vojska?”pitao sam. “Dođite sami vidjeti.” Probili smo se do prvih redova dobrih junaka i nekoliko stotina metara ispred nas ugledali rulju sličnu našoj. Osim što je bila nekoliko puta veća. I sačinjavali su je krvoločna čudovišta od nekoliko metara, ogromni demoni svakakvih vrsta, hrpa utvara te desetak crnih i crvenih zmajeva. “Ma ne, uopće neće biti problem.”rekao sam. Tada je iz naših redova izašao jedan visoki muškarac u kiltu.  Par metara se približio neprijateljskoj sili te im okrenuo leđa. Zatim je podignuo kilt i pokazao im guzicu. “Samo želim da daju sve od sebe,”rekao je William Wallace kad se vratio. “No dosta ovog čekanja…” Isukao je ogromni mač iz korica, podignuo ga visoko u zrak te glasno uzviknuo: “FREEEDOOOOM!!!” te počeo trčati prema neprijateljima. “Meni je to dovoljno…”rekao je Djed Božićnjak vadeći sjekiru iz vreće sa darovima te sa glasnim bojnim poklikom krenuo za Wallaceom. Nekoliko sekundi kasnije svi su junaci punom brzinom trčali po ravnici. Sotonina vojska je učinila isto. Kao u povijesnim spektaklima, našli smo se na sredini te se spojili u veliko klupko nasilja. Ubrzo smo svi bili okupani u krvi. Demoni su mi prilazili sa svih strana. Excalibur ih je uglavom uspješno lišio života, no svako malo bi sa svojim oštrim kandžama pronalazili put do moje kože. Usprkos Excaliburove oštrine neka čudovišta su zahtjevala više udaraca. Krajičkom oka sam ugledao Batmana kako se također uspješno snalazi, no nisam si mogao priuštiti da skrećem pažnju od svojih demona. Zmajevi su odreda palili sve što im se našlo na putu. Izgleda da su smatrali da imaju dovoljno demona za sve. Jedan plamen je prošao tik pored mene, spalivši mi kožu na lijevoj nadlaktici. Ružni crveni demon je ugledao to kao svoju priliku, no Excalibur je bio spreman. Ali nakon što sam ga probio kroz utrobu, demonova unutrašnja sluz mi je zaglavila mač, a drugi demon je već bio spreman. Čvrsto sam povukao mač te ga uspio izvaditi, ali kad sam se okrenuo, čuo sam prepoznatljiv zvuk svetlosnog mača i vidio demona kako pada prepolovljen. Iza njega je stajao Yoda. “Što ti ovdje radiš?”upitao me je. “Tvoja bitka ovdje nije.” “Kako to misliš?”pitao sam ga. Nitko očito nije primjetio da mi razgovaramo usred bitke, što nam je fino pasalo. “Jedini koji može poraziti Princa Tame, ti si.”odgovorio je. “Zašto ja?” “Razgovarali o tome, već jesmo. Odabran, ti si.” “Ah, to.”rekoh. “Jesi li ti siguran u to?” “Jedi učitelj tko je ovdje, ti ili ja?! Sada kreni! Srediti stvari ovdje, mi ćemo.” “U redu, idem.” “I zapamti, sila jaka u tebi je.” Napustio sam Yodu probijajući se kroz demone. Vidio sam ponor bez dna stotinjak metara ispred, ali između je još uvijek bilo previše demona. Koji su me već počeli okruživati. Uz to je jedan zmaj ubrzavao prema meni. Hm…pomislih, ovaj zmaj ide baš u mom smjeru…mogao bih se malo provozati. Demoni su sve više stezali obruč oko mene, dok je zmaj već ispustio plamen. Sakrio sam se od plamena iza jednog demon, kojeg sam prethodno izbušio mačem. Zatim sam se popeo na leđa drugom demonu te se odrazio u trenutku kada je zmaj proletio iznad nas. Jedom rukom sam se uhvatio zmaju za rep te pustio da me nosi. Letjeli smo iznad demona koji su skakali sa ispruženim kandžama prema meni, ali me niti jedan nije pogodio. Nakon što se zmaj odaljio od bitke, počeo se udaljavati od ponora. Tada sam se pustio te sletio na pod. Samo dvadesetak metara ispred mene bilo je ponor, a zmaj mi se već približavao. Ovaj put nije bilo ničeg iza čega bih se sakrio. Počeo sam trčati prema ponoru. Ugledao sam drveni mostić koji vodi preko ponora, no kad sam već zakoračio na njega, shvatio sam da sredina mosta nedostaje. Nedostajalo je nekoliko metara do drugog djela mosta. Čekao sam do samog kraja te skočio preko. Djelić sekunde koju sam proveo u zraku činio se kao minuta. Vidio sam da ću uspjeti doskočiti do drugog djela mosta, no onda se nešto čudno počelo događiti. Most je počeo vibrirati. Zatim je postajao prozirniji. Sve dok nije nestao. Tada sam shvatio da to nikad nije bio most, već nekakva iluzija. Ali tad je bilo već kasno. Počeo sam padati u ponor bez dna. |
