Gledao film o Ianu Curtisu. Mlad se ženio.
Kasnije nema odnos prema ničemu, no baš zato i ima. Događa mu se i ne događa, tako divno sjebanome. Ruke su teške, ali volim ruke više od svega, i uši volim, vrat i ramena volim, oči su zajeb, oko je okej. Jedno oko plus jedno oko, dva oka su nevolja čak i kad znam s njima i znam dobro, mrzim kad me gledaju i mrzim kad ne gledaju dobro nego su uvučena negdje sebi, poremećena, i baš tu kad gledaš kad je sve iskosa predmet sam samoanalize, samoanalize, jer uvijek netko negdje gleda, a ja se namjerno petljam u ovoj rečenici jer je razumijevanje ionako, onda kad ga dajem, prvotna grimasa, duboko tjelesna igra, električna, jezična, o čemu bismo inače, i zašto, pričali?