Nisam prevario svoju pekaru.
Stvarno jesam bacio oko na ono što nudi krušna konkurencija preko ceste i nije me baš oborilo s kopita. CROissant? CROcodile, CROoked, CRO-Pek, žao mi je, ostajem vjeran Ylliju. Ylli me danas pitao kako ste susjed? On i njegov brat kuhaju se unutra pa izlaze na zrak u bijeloj majici kratkih rukava i dok vani pada snijeg, a kad smo već kod tog godišnjeg doba, osjećam kako me peku ruke i obrazi - jako dobro, s crnim rukavicama i šalom, u punoj opremi kroz koju treba provući i fiksirati slušalice, osjećam se potpunim.
Trebao je ovo biti jedan depresivan post, no ne znam baš. U zadnje vrijeme češće imam potrebu prosuti sve pred nekog. Uživo, činim to hladno i okrutno, naživo. Ipak, zadržala mi se u glavi slika od neke večeri. Prijateljica se okrenula prema nama, prekinula šutnju i kroz smijeh dobacila: ne znate vi kako je meni. Bio je mrak, ali vidio sam da su joj oči zapravo vlažne. Nakon ovog, ja se ionako više ne bih igrao.