Ovo je pisanje sinoć, ili je barem tako trebalo biti, no dogodilo se da sam ga odsanjao i da se svega toga sjećam sabito u neugodan osjećaj da su mi prsti mokri od slika dok maloprije u Markovom uredu potpisujem važan dokument. Čovjek u crnom koji je nedavno uprizorio vlastiti suicid (naravno lažni, naravno uvjerljiv, naravno sve je to film miran kao fotografija) kaže da se nakon šest mjeseci predumišljanja oko toga osjeća odlično i priča mi o raskoracima, ja mislim na poruke što odavde do tamo dobivaju tijelo, zgužvano i mnogo sjebanije. Sanjam jurnjavu gradom, popodne, ulazim u dvorište kuće gdje djevojka i njena majka piju čaj s dugokosom i sijedom familijom. Sastajemo se svi u vrtu, radim gestu rukom koju nitko ne prepoznaje, ne znam da li njeno značenje, prijevod, ili je gesta sama neizvedena.
Čovjeka u crnom vodim u mračno mjesto s glasnim jukeboxom, sjedamo točno nasuprot, korak dalje od Ane, Igora i Ivane, raskorak, manipuliram njime da ostane ovdje gdje mu je nelagodno jer baš ga tu vidim. S možda najbezličnijom kovrčavom osobom iz srednje škole, čak joj se ni imena ne sjećam, slučajno se sudaram u gradu, ulazimo u stan jednog meni dragog bića, nema nikog i provlačimo se kroz tunele plastičnih predmeta, ispod stolova pokrivenih dekama. Čujem kako se otvaraju vrata, nismo provalnici, vraćamo se u dnevni boravak da joj se javimo. Žali se kako ima kožni osip na čelu, kosa joj se lijepi dok ju prstima miče s lica, pokušavam fiksirati boju očiju iako je znam, s vrata se javljaju njeni prijatelji. Pružam ruku za Ivanom koja mi se javlja da odlazi. Pet minuta kasnije, Igor nas poziva, tko god da ste, dođite sjesti s nama. I sjedimo, mijenjamo pozicije po obilascima šanka i odlascima u wc, čovjek u crnom privikava se na društvo i vidim da bi mi nešto želio reći. Ana kaže kako joj je simpatičan, Igora nagovaramo da preuzme ulogu uz koju ide crno odijelo, bijela košulja, malj i odlučnost. Čovjek u crnom sada je manje distanciran, manje cool, drago mu je što nas je upoznao. Dok smo sjedili sami, ispričao mi je nešto o ljudima koje ne podnosi, takozvanim sveznajućima, po mome penetrating penetratorima, upozorio me da samo poslušam kako im glas postane piskutav i jadan u dimu i bučnoj gomili. |