Valjda sam izgledao kao da ću Istinu sjekirom među oči ako me krivo pogleda, i od svih tih smiješno bezazlenih pitanja, ja sam dobivao najbezazlenija. "Što si htio bit kad si bio mali?" Maskirani tip prilazi prodavačici s katanom u ruci. Molim vas, plavi Orbit i maramice i prezervative.. Plati i ode. Ne potcjenjujte svoja hladna oružja: katane, sjekire i Boce istine.

Prvo sam htio bit doktor, a onda automehaničar i mislim da me na prvo nagovarao djed, dok je drugo baš bilo moj izbor. Sve ono kasnije ne računa se, jer sam do tada, nažalost, shvatio ozbiljnost tog podlog pitanja. No, zaboravio sam spomenuti kako sam jedno kratko vrijeme htio biti i Nindža. Kao Michael Dudikoff, kao Sho Koshugi. Prvo što sam naučio bilo je vezati majicu kratkih rukava oko glave i šuljat se po ulici s drugim nindžama. Teta Marica, mamina najbolja prijateljica i manje poznata jednojajčana blizanka Lou Reeda, govorila je zabrinuto: "Mira, djeca nam se igraju palestinaca."

Ispunio sam narudžbenicu iz nekog časopisa, za par dana stigao je paket, u paketu knjiga, a na naslovnici: "Kunoichi - žene nindže". Istina, u prvim poglavljima žene nindže trče po zidovima, skaču s drveća i lome kosti. No, prava specijalnost Kunoichi, razrađena u drugom poglavlju, je vještina zavođenja i spravljanje otrovnih supstanci. U trećem poglavlju žene nindže uče kako se nositi sa "ženskim" problemima, dok se zaključni dijelovi knjige bave iscjeljivanjem i liječenjem raznoraznih bolesti. Uključujući i neke tipove raka. Nakon nekoliko tajnih sastanaka naše palestinske grupice, poklonio sam knjigu mami, jer je dotad već pokazala zanimanje za poglavlje o ljekovitim biljkama i čajevima.