Imam potrebu da pišem, čak i ako tamo...halo?...nema nikoga.
Ovih par dana bili su spajanje starih žica lemilom. Ako ste slušali Caveovu ploču "Let Love In", tamo ima stvarno ubitačan refren u kojem Nick pjeva "Lay me low", a koji se meni u uhu uvijek prespajao u "le-mi-lo". Cijedim se i usput topim metal, nazovem maloprije Blejn i javlja se njen duboki glas: "pa ja ne mogu vjerovaat". Normalno da ne može, oboje živimo u Zagrebu deset godina, gdje se uopće ne vidimo, ali se zato vidimo u rodnom gradu baš svaki put kad smo oboje ovdje. A obično smo oboje ovdje. Ima mnogo razloga zbog kojih duboko poštujem Blejn, ali ne bih o tome jer je i to poštovanje i razumijevanje uglavnom bilo bez riječi pa nema nikakvog razloga da ih sad ovdje izmišljam i kujem.
Slično je s Pinklecom, s čijim sam enigmatičnim neraspoloženjem proveo čitavu večer. Ako je s Blejn razumijevanje bilo u iskrenom neizrečenom, onda je s njim bilo u neartikuliranom izrečenom, ako se to uopće i tako može opisati. Znate kako smo se upoznali on i ja? Ko klinci od nekih 4-5 godina, u praznoj ulici koju je pržilo sunce, kao dva zmajolika reptila, urlanje jedan na drugog uz obavezno prijeteće zgrčene kandže. Kad smo nakon 15 minuta shvatili da nema smisla, pristojno smo se predstavili.

Gdje? Na Matejuški. Mračno jedno mjesto: razbijeno staklo, brade i tetovaže, ulošci i pelene, mi smo oni na koje su nas starci upozoravali kad smo bili mali. Petljao je nešto po mobitelu ali nisam siguran da je to bila komunikacija.
- Dobro, Pinklec, ovo misto je ukurcu, oćemo na pivu negdi?
- Štaću na pivu u kafić, šta ti odi fali? Jesi to gori posta imtelektualac?
Stvarno mi je malo falilo da odjebem sve, ali čovika nisam vidija 4 miseca i brinulo me što mu je, iako sam ja zapravo bia taj koji se prije tia požalit.

Uspio sam ga odvuć u Bambe, ali čovjek se stvarno sabio u ljusku oraha i nije se dao. Da li se za to kaže "implozivan"? Zatvoren, nema normalnog posla, nema curu, živi sa starcima, ima mnogo prijatelja s kojima lomi kosti po raznim biciklističkim skakaonicama na okolnim otocima. Ali baš ga je sad nešto stuklo, i ne valja. Kasnije nam se pridružio jedan, naglašavam, njegov prijatelj, s kojim pak ja imam mnogo zajedničkih tema. Dugo smo pričali dok se Pinklec gasio na visokom stolcu povremeno studirajući žohara kojeg sam zarobio poklopivši ga pivskom čašom.
Njegov prijatelj mi je rekao: "Ti znaš da ovaj grad uništava ljude."
Znam.
Luna.