Dozvolite da se obratim. Achtung! Emotivan post. Plakanje moguće ahead.
Primijetili ste da su mi postovi u zadnje vrijeme malo mračniji? Jeste. Dakle, razumijete, volim vas. E pa osoba koja se štiti imenom Misteriozny M u zadnje je vrijeme bila prilično nesretna. Oh nesrećo, što pišeš sad, da ti je barem vještina kulerskosti jedne fenomenalne XIOLE BLEU, ili raskošnobojna zaigranost CHERRY MWAAH, ili šarmantno postpunkerska fuck-off poza JOAKIMA IZ BOCE, ili katranska sentimentalnost nedostižne miss apatije LUTKA LIZ STOUND, ili genijalna rezigniranost THANATZA ili jebanje poezije i proze DRUGA STROUKA ili postmoderna baroknost izraza i stila zapostavljene CARROL SMITH, da ne nabrajam. Ta osoba, nazovimo ga ponovno M, nepopravljivo je zaljubljena, što se nije moglo tako jasno čitati iz onoga što sam pisao ja, Misteriozny, ali djetinjastost je proizlazila iz toga dijelom, kao i neki motivi, poput meni značajnog pčelca iz jedne davne epizode, jedne emotivni kič-sličice usamljenika s mobitelom, ljubavne samouvjerenosti često citiranog Jonathana Richmana i tako dalje. Daklem, sedam godina sretne zaljubljenosti, sretnih podudarnosti i katastrofalno lošeg horoskopa. Zbilja. Čak nam ni onaj kineski nije dobre stvari govorio, ali barem je bio naslutljivo dvoznačan kako to kinezi vole. I onda odjednom naletiš na prazno. Ima jedna igra s kojom sam dosta svojedobno gubio vrijeme, Daggerfall se zove. U tom Daggerfallu postoji pojam THE VOID. U The Void upadneš kad krivo skočiš pa se lik ne uhvati za pravi piksel i završi lebdjeti ko duša iznad tijela pokojnika. The Void (tm) je, međutim, imala jednu pogodnost - omogućavala je hodanje kroz zidove i ostale prepreke, uz konstantan rizik da nepažnjom definitivno završiš Nigdje. (M obožava ovakve digresije koje skreću pažnju s njegove doista nezdravo uplakane figure) Ovaj The Void ne omogućava ništa, a ni barijere nisu baš penetrabilne, te u očajničkom pokušaju ponovnog osvajanja, kontraofenzive, režirano-spontanog performansa kao iz romantičnih filmova, onakvog na granici samoubojstva svakog traga ponosa i dostojanstva, vaš se dragi M baš prije dva sata razbio, udarivši u popločani pločnik. Kao ono jednom kad je isto tako razbio dva prednja zuba pentrajući se uzbrdo po nizbrdici. "Neozbiljan si". Kaže ona. I tu me presječe posljednji put kao paradajz škarama za živicu. Imam sada par tisuća fotografija koje nemam kamo pospremiti, čitav garderobni odjeljak koji kao da izgriza vrlo nezgodan virus i dvadeset tisuća uspomena koje bi me iz ovog petka odvukle u langolijerima načete četvrtke, srijede, utorke, ponedjeljke, nedjelje i subote, i tamo me proždrle. Dok Misteriozny ovo piše, M plačno dodaje kako ima i pčelca, i kako ga muče dva zeleno-smeđa oka i preveliki palčevi i najseksi stražnjica na planetu i još mnogo toga što se ne usuđujem ovdje zabilježiti. Jedino još mogu iskopati i rečenicu koju sam već negdje u široj regiji prilijepio, pa nije baš takva blamaža: "U studentskim danima imao sam svoju govornicu na drugom katu, dovoljno blizu da čujem kad zvoni. I portu za primanje poruka na žutom papiriću poput: -Želim ti laku noć". Za one koji se sjećaju priča o Nečemu, kolebam se oko prijašnjih zaključaka. Ništa je ipak jače od Nečega. I Surrender, reko bi David Sylvian. |