N.P. Što trenutno imate na sebi?

B.O. Ruke, noge, trup, glavu...čitav komplet. Dobar period, nemam se na što žaliti.

N.P. Naravno, znate zašto vas to pitam?

B.O. Da. Niste prvi u tome. Većinu zanimaju baš te stvari. Otkako egzistiram u ovom svojstvu u kojem razgovaram s vama, bilo mi je jasno da će se moment tih, recimo, amputacija postati jedno s nekim mojim identitetom. Mislim da je to jasno. Sad, bilo je manje ili više zgodnih trenutaka. Kastracija ne spada u ove posljednje (smijeh)...dok su neki drugi doista bili krizni...

N.P. Mislite na polutke, kanistre...

B.O. Tako je. Razdvajanje glave na dvije simetrične polovice bilo je ipak malo previše. Volio bih reći kako "nisam očekivao", međutim, kao što znate nisam baš bio pri svijesti. Važnije stvari, kako sam kasnije saznao, događale su se drugdje. Vratimo se na polovice. Dakle, ima jedan roman, "Naši Preci" se zove...

N.P. Calvino?

B.O. Vidim da ste naučili gradivo, no dopustite mi ipak, jer ta jedna priča, treća, ako se dobro sjećam, referentna je za ovo. Priča je o jednom plemiću kojega u bitci s Turcim doslovce raspolovi topovska kugla. Kako je bio plemić, važno neko ime i prezime, liječnici su žurili da ga zašiju ostavivši sve one druge ranjenike da pomru, većinom od sepse. Stvar je u tome da su posebno zašili svaku od polovica. On se tako odjednom našao u dva tijela. Svako tijelo s po jednom rukom i nogom, te polovicom glave. Ne sjećam se jesu li polovice odmah znale jedna za drugu, ali znam da je jedna bila 'dobra', a druga 'zla'. Na kraju su se, u odlučujućem dvoboju, polovice ponovno spojile u jedno. Prethodno su mačevima jedna drugoj odstranile šavove.

N.P. Osjećate li katkada bol?

B.O. Ne. Moram reći da se osjećam sretnim. U mom slučaju mogu govoriti o tome kako samo ponekad stvari nisu nepovratne. Naravno da ne gajim iluzije kako se vrijeme može vratiti, upravo takve iluzije čine čovjeka nesretnim. Govorim o tome kako je sve obnovljivo ako imate sreće. Vaše tijelo vas uči, i uči vas uistinu važnim stvarima.

N.P. Vaše polazište je iskustvo s kibernetikom?

B.O. Jest i nije. Osim toga, to što vi nazivate iskustvom, kao i to što nazivate kiborzima, svojstveno je i drugima iako to možda nisu osvijestili. Svi smo kiborzi. Imate li naočale, kiborg ste, MP3 playeri, mobilni telefoni... dugo mogu nabrajati. Sve su to ekstenzije vašeg tijela. Moj je slučaj nekima šokantan. Nijedan dio mog tijela nije cjelovito moj. Moja glava bila je kratko vrijeme dva identiteta ili ako hoćete dva entiteta. Od tog trenutka, čak i nakon što je spojena ne možemo govoriti o cjelovitosti. S druge strane, svi dijelovi čine cjelinu koja jesam neko ja. Zamršeno je. Sada me možete pitati s kim razgovarate! (smijeh)

drugi dio intervjua čitajte uskoro...

*sličica je iz epizode druge, s devetnaeste stranice, dok je B.O. rastao iz korijena Wulthyja (2005.)