Jučer se pila neka rakija od ruže iz sićušnih plastičnih čašica, onako neugledno plastičnih. Prije toga sam glumio stručnjaka, ali glas je ipak na kraju zvučao kao od malih ljudi iz metalne kutije. Prekjučer se pilo Leffe, a čaše su bile veće od samih boca, da ne spominjem minijaturno Ožujsko od dan prije, najmanje što ga vidjeh.
Pada mi na pamet jedan glup događaj, kad je ona tražila najmanje moguće pivo, pa su joj konobari donijeli nešto što je izgledalo kao epruvetica na onom stalku od čaše. Kad smo bili mali skupljali smo one bočice od ruma šta su ih ostavljali (alkoholičari govorili su nam starci) neki nepoznati ljudi što su se motali ispod tužne vrbe u dvorištu. Kad smo već kod toga, u osnovnoj smo na likovnom jednom morali slagat neke apstraktno-geometrijske strukture, pa je trebalo pronać doma razne vrste kutija. Ja sam našao neku malu kutijicu za koju sam siguran bio da ju nitko neće donijet, ali poslije je mama vikala "Smijat će ti se sine, ne to nosit u školu!". E sad, da je bilo razred ili dva kasnije vjerojatno bih bio faca što sam to donio. Ovako, nisam donio kutiju od prezervativa. Nije mi mama dala. Nekidan sam raskomadao jednu lijepu kutiju od sponzorske šalice da složim korice za unikatnu publikaciju o malom djeliću preosobne povijesti. |