Danas sam se pretvorio u psihotičnog agresivca.
Bijah toliko ljubazan da sam nekog, koga nikad nisam vidio u životu, nazvao, jer je tvrdio da mi ima nešto za reći i objasniti. E, i onda mi je držao sporu i dosadnu lekciju o onome što on zna i onome što ja po njegovom uvjerenju ne znam.

Beskonačna serija retoričkih pitanja «a jeste li čuli za ovo?», na koja mrzim odgovarati jer su bezobrazna prema sugovorniku (pogotovo kojeg ne poznajete), ali strpljivo potvrđujem čekajući kamo će nas (mene i njega) to odvesti. Paralelno predavanje s bogatim digresijama o 'stanju', 'atmosferi', 'neonskim svjetlima', 'uskraćenima' i 'povlaštenima' kojim izbijaju na površinu frustracije mog neopreznog sugovornika, povrijeđenog emotivca iz elitne branše.

Zatim nekoliko licemjernih izraza prezira i nepoštovanja prema radu 'drugoga', još malo digresija o pozitivnim iskustvima s nekim anonimnim trećim i još malo navodno kompromitirajućih informacija iz poluprivatnog konteksta kakve me zbilja ne zanimaju. Onda opetovano vrijeđanje i izrazi gađenja nad mojom ulogom u čitavoj toj konspiraciji, pa moje strpljenje kojega ionako nikad nemam u velikim zalihama prelazi u crveno, uključuju se pomoćni generatori, a preopterećeni protupožarni sistem eksplodira, jednako kao i limitator decibela u mom vokalnom aparatu.

Dvije riječi o pristojnosti i kulturi obraćanja i komunikacije, ali naporni sugovornik ne zaustavlja se nakon svog petnaestminutnog monologa koji sam mirno otrpio. Još jedna o tome kako sam ja bio taj naivni koji je nazvao da čuje njegovo vrijedno mišljenje, ali ne, obojica i dalje govorimo u glas. E, tu sam se izderao, a on je, preduhitrivši upravo moju namjeru, uvrijeđeno sklopio slušalicu.

Kasnije sam malo progoogleao.
Moj sugovornik, frustrirani gnjavator i samoprozvani autoritet je potpuni anonimus. Želim mu sve najbolje dok skidam vampirske zube, učešljavam naelektrizirane vlasi, lagano se iskašljavam i razmišljam kako provesti dan s ostatkom energije koju mi je do kritične razine ispio ovaj promašeni pokušaj komunikacije.