Čačinački Alkosi

Dario Srna-koban za Šveđane


Butina, R.Kovač, Tomas, Šimunić, Babić, Tudor, N.Kovač, Kranjčar, Srna, Pršo, Klasnić, Bošnjak, Šimić, Tokić, Balaban, Olić, Vranješ, Banović, Leko, Šerić, su ponovno donijeli Hrvatskoj radost, slavlje i neizmjeran ponos. Ovakve kvalifikacije su se svima nama činile predobrim da bi bile istinitima, na svakom koraku. Tako je pobjeda u Goteborgu označena kao sretno izborenom, nakon čega je sljedilo otrežnjenje protiv Bugara u Zagrebu, pa briljantna partija u Sofiji i šok na Malti, dovoljno da nas održi na zemlji, realnima i da imamo na umu da nećemo nikamo ići ako ne damo svugdje 100% svoje snage i mogućnosti.
Stvar možda i ne bi bila toliko neizvjesna, da u skupini nismo imali protivnika koji je gurao jednako dobro kao i mi - Švedsku. Po onom što se može vidjeti u drugim skupinama, samo skupine 1 i 6, uz našu, imaju dvije jako izražene momčadi. A Švedska je nerijetko pokazivala da spada među najjače momčadi u Europi. Dok, naravno, ne dođe do susreta sa Hrvatima.

U takvoj situaciji, kada imate momčad koja se iživljava nad Maltom, koja razbija protivnike (posebno su im omiljeni Bugari koji su valjda razvili kompleks manje vrijednost od njihova šamaranja), koja ne posustaje niti na jednom koraku, morate se boriti do samoga kraja. Da je u igri bila neka druga reprezentacija, možda bi se veselili Njemačkoj u rujnu, ovako smo morali strijepiti do danas navečer, kada se vidjelo da Češka neće preokrenuti 0:2 protiv Nizozemaca. I time je naš uspjeh veći i slađi.
Svaka čast Šveđanima, ne sjećam se kada ih je neka reprezentacija dobila sa dva gola razlike, kamoli više, svaka čast što imaju napadača Juventusa u redovima (Ibrahimović, izuzev danas), napadača Barcelone (Larson), veznog igrača Arsenala (Ljungberg), ali protiv Hrvatske oni, očito, ne mogu. Prva utakmica je bila, doduše, prijateljskog karaktera, smatra se za jednu od boljih partija naših pod erom Otte Barića, druge dvije su bile kudikamo važnije.
U Goteborgu smo vidjeli na djelu genijalnost Srne, a usput nas je pomazila sreća u vidu diskutabilno poništenog pogotka Ibrahimovića. Rasprave o tom golu ni danas ne jenjavaju. Ali iz te utakmice sve što se od Šveđana moglo zapamtiti bila je prigoda Larsona i Wilhelmssona na izdahu utakmice, udarac kojeg je Butina sjajno ukrotio. Što se danas vidjelo? Apsolutno ništa.
Sve je to djelo Cice Kranjčara, čovjeka bez kojeg sve ovo ne bi proživjeli u ovim kvalifikacijama. Donio je nešto za čim je Hrvatska vapila, pa valjda od Francuske 1998. Moderan nogomet, napadačka igra, hrabrost u bilo kojoj situaciji, postavljanje igrača na prirodna mjesta (da, nakon svih bisera kojima smo svjedočili, ovo je pozitivan pomak), sve to nosi njegov rukopis. On je kompozitor, a igrači vrsni izvođači. Optimizam kojim zrači rijetko kad smo vidjeli na ovim prostorima; nije to ona balkanska 'lako ćemo' bahatost, već vjera u vlastite snage i sposobnosti i ne bježanje i skrivanje ni pred kim. Da se to radilo, o velikim partijama kakve su nam naši igrači priuštili bi danas samo sanjali.
Treba imati na umu da mi 11 godina nismo izgubili kod kuće. Događalo se da nam protivnik uzima 2 boda, nije to nimalo neobično, ali činjenica da nitko normalan ne može doći u Hrvatsku i nadati se sigurnim bodovima, govori sama za sebe. Nešto na što moramo biti ponosni jer smo ovog časa nosioci rekodrda koji će postojati kao statistički podatak, ali koji će u svakoj reprezentaciji koja će imati termin kod nas, morati izazvati strahopoštovanje. Stoga još jednom, bravo Vatreni, ponos ste nacije!

Utakmicu sam gledao sa velikom većinom nas Čačinačkih Alkosa u DEFU do 70',a onda sam morao ići na posao pa sam kraj slušao na radiju.Slušajuči komentar Ede Pezzia i Krešimira Čampe osječao sam se sretno i ponosno.Opet je u meni proradio onaj pravi nacionalni naboj,naboj koji veže nas Hrvate i mislim da malo koji narod uspjeva u pojedinim trenutcima disati kao jedna duša poput nas Hrvata.Pogotovo kad su u pitanju sportski uspjesi.A zadnjih godina ima ih masa.Još jednom sve čestitke svim reprezentativcima na plasmanu na Svjetsko prvenstvo!

Ali ni to vjerovatno nije sve što se tiče sportskih uspjeha ovog vikenda jer u ovim trenutcima Mario Ančić igra finale ATP turnira u Tokyu i vodi 1:0 u setovima (6:1),a popodne Ljubičić igra svoje final u Metzu.Nadam se da ću večeras morati nadopuniti ovaj post s novim pobjedama hrvatskih sportaša.Tako mala nacija a tako veliki šampioni!




UPDATE:

Moram nadopuniti ovaj post teniskim rezultatima.

Mario Ančić nažalost nije uspio doći do drugog ATP turnira u karijeri,zaustavljen je u finalu turnira u Tokyu od Južnoafrikanca Wesleya Moodiea.Ančić je odlično počeo i prvi set dobio 6:1,zatim u drugom poveo 3:2 i imao svoj servis,no to mu nažalost nije bilo dovoljno da ostvari pobjedu.Moodie je dobio drugi set u Tie-breaku a zatim i treći set sa 6:4.


No,zato je Ivan Ljubičić osvojio svoj drugi turnir.Nakon Lyona prošle godine,Ljubo je opet slavio u Francuskoj,ovaj put u Metzu.Gael Monfils se dobro držao prvi set kojeg je Ljubo dobio u Tie-breaku,no u drugom nije imao šansu-uvjerljivih 6:0 za potvrdu dobre Ljubičićeve forme.Nadam se da će zadržat ovu razinu forme do Davis-cup susreta sa Slovacima u Prosincu.



Nogometaši Mladosti iz Čačinaca su još jednom razočarali vjernu publiku odigravši 0:0 na svom terenu protiv momčadi Omladinca iz Korije.Utakmica vrlo loša,patnja svih 90'.Čak nam je sudac pet minuta prije kraja poklonio penal ali ga je naš kapetan Dragan Zubak promašio.Gostujuća ekipa je jedna od lošijih ekipa koja je gostovala u Čačincima proteklih nekoliko godina,onda vam je sve jasno kakvi su bili naši.