Punih godinu dana ispunjavam Murphyeve zakone. U pravom smislu riječi. Uspjela sam pokvariti sve što se pokvariti dalo, dogodilo se sve u što nisam vjerovala. Bila sam sve što nisam željela biti... prekinula sam neke veze bez pravog razloga jednostavno procjenjujući da je vrijeme da prestanem živjeti za sjećanja i da je mnogo zanimljivije živjeti s njima za neka nova koja će tek nastati. Ponekad bih se vraćala, gubila, plakala, ponekad bi me slomili i osvijestili me o tome kako svijet zna biti okrutan i kako nikad ne treba planirati velike stvari. Kako se ljubav događa u glasu i rukama i nestaje kad nestane hrabrosti.
Punih godinu dana ja sam kaos. Bila sam kaos. I valjda su sve loše pozicije planeta i sva loša proročanstva iza mene. Ma hajde! Bilo bi fer!
A ipak.. još se nadam i još se borim sama sa sobom. Još nisam zaboravila reći Volim te. I tražim priliku da to kažem svima kojima to želim reći. Ponekad najjednostavnije stvari otvaraju oči.
Što ako me sutra ne bude?
Ništa, znam da će se naći nekoliko ljudi kojima ću nedostajati iz najbanalnijih raloga. Ali bit će mnogo više onih koji neće ni primjetiti.
Našlo bi se i onih koji su me stvarno voljeli, a ja to nisam znala. Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi skrivaju osjećaje. Kakav je njihov smisao tada. Ako za njh nitko ne zna... čemu sve to? Ako nekome kažem, možda se udvostruče ili podijele. Nije ni bitno.
Ja bih voljela znati za svaki osjećaj koji je nastao zbog mene. Dobar ili loš.
Srela sam danas jednu moju bivšu ljubav. I nasmijala se... ne onako zločesto, nego onako... sama sebi.
Naime ja sam u njega stvarno bila zaljubljena. Mislim da bih pristala ostati s njim cijeli život, samo da je pitao. Ali nije. Nije bilo čak ni mrvica od toga. On je jedan od onih koji će zauvijek imati posebno mjesto za mene. Bez posebnog razloga. Samo mi je previše značio tada.
A danas, ne bih mogla s njim biti. Ne mogu se zamisliti s njim. Nikad mi nije bio posebno zgodan, samo sam ga obožavala zato što je bio više od onoga što sam mislila da bi mogao biti. Zapravo, bio je drugačiji nego što sam mogla i zamisliti.
I svi su se drugi čudili što ja to u njemu vidim.
I nije mi žao zbog toga. Nije mi žao ni vremena koje sam potrošila na njega. Nije bilo ništa a kao da je bilo sve. Samo smo izbjegli preduga navlačenja i igrice. E to je bilo super.
A onda je sve krenulo nizbrdo. Ispiti, faks, neke nedefinirane veze s ljudima... bezveze.
Nije da se dogodilo čudo, nije se dogodilo apsolutno ništa. Samo sam shvatila da više nisam na istom mjestu. I sve mi je sada mnogo jasnije.
I vjerojatno ću za godinu ili dvije ponovno pisati sličan post o dosadnom životu koji to i nije jer se puno toga događa u meni. Greška je ponekad što se to bojim reći.
Ovo uopće nije trebao biti ovakav post. Ali nema veze. Sve je OK. :))
|