Djed Mraz i Zlatna ribica

Dakle, kaže Saanjaa da me nikada nećete izliječiti. Vjerojatno i nećete. A što ja mogu kad sam hipersenzibilna. Sve me pogodi, ali me i sve razveseli.
Bilo je beda ovih dana. Nekako me sve pogodilo odjednom. A onda i ovo vrijeme, predbožićno, osjećam se nekako... ne želim to ni izgovoriti.
I nije da sam depresivna, samo pomalo tužna zbog sebe same. Ponekad mi je teško sa samom sobom. Mrzim ovaj osjećaj kad znam da sam neke stvari mgla drugačije. A sad mi je još gore, jer mi se stalno vrti po glavi: Mogla sam, a nisam.
No dobro, dosta kukanja.
Dakle, trenutno radim. Šljakerica. Nije mi teško nego mi se ne da. Nije ni teško to što radim, samo mislim da nisam baš neko društvo curama. Utonem u svoje misli i odlutam. Nema me.
Na faksu je stoput lakše, okupirana mislima i vrevom ljudi zaboravljam na sebe.
Stvarno ima trenutaka kad požalim što nisam kćer nekog tajkuna koji će mi glumit zlatnu ribicu i samo iskeširat kolko treba. Ali, nisam ja taj tip. Ja sam više mazohist. Volim si zakomplicirat život i da mi bude teže nego što bi stvarno trebalo.
Eto tako.
Nema me baš puno na blogu pa ni neznam što se događa. Malo mi fali vremena, a nemam ni volje sjedit pred kompjuterom poslije posla. Samo nužno.
Znate, malo mi je neugodno zbog sebe same. Naime, koliko se god osjećala samom, znam da nisam sama. Iznenadili su me neki dragi ljudi. Još nisam izgubila duh, to znam jer me samo jedan mail može beskrajno razveseliti, jedan obična poruka. Al osjeća se toplina koja stiže s njima. Hvala vam.
Htjela bih otputovati. Negdje. Na tri dana. U nečiji svijet. U nečiji život. I tamo ostvati trag. Da me požele vratiti. Voljela bih otići iz svog života. Na tri dana.
Fali mi netko. Samo da znam da me treba. Ja trebam nekoga da me treba. I da ga volim. Koja jednostavna želja! Ipak, čini se da Djed Mraz ne ispunjava želje djevojkama poput mene. :)