Po tisućiti put bude me zrake sunca što lome branu mojih roleta. I dok tražim mobitel pokraj uzglavlja, s radija se čuju šumovi. I, da… opet je svirao cijelu noć.
Razočaranje. Nema poruka. I znam da je ovo još samo jedan u nizu dana kad jednostavno ne mogu pronaći razlog da ustanem iz kreveta.
Provjeravam horoskop, naravno, svoj i njegov. Moj: «možda je vrijeme da razmislite o povratku na jednu staru ljubav. Ali jedino ako ste sigurni da za tim postoji snažan interes s obje strane». Njegov: «ako već neko vrijeme osjećate neku neugodnu napetost u odnosu s osobom kojoj je do vas stalo, možda je došlo vrijeme da poduzmete neku odlučniju akciju».
Očekivati akciju? Ne znam baš. Jednom smo raspravljali o optimizmu, pesimizmu i realizmu. On je kao optimist. A ja nisam nijedno od toga. Ja sam samo sanjar.
Dakle, moja teorija je da se uvijek mogu nadati, ali kad počnem nešto očekivati, ulazim u opasnu zonu mogućeg razočaranja. Ni ovaj put nisam očekivala ništa. Ali ipak sam razočarana. Mislim da je cijela priča o nama trebala malo drugačije završiti.
Bili su to dani ekstaze.
Shvaćanje da tamo postoji netko koga bi mogla voljeti, netko tko je sve ono što tražim, trebam i želim, budi osjećaj nade. On zapravo i nije znao tko sam ja. Nije znao o meni apsolutno ništa. Ali mislim da mu se stvarno svidio moj pristup i sve ono što od mene dobiva.
A ja? Ja sam se razboljela od one ženske bolesti iskrenosti i bila sam toliko opuštena, nasmijana i iskrena kao… kao prošli put kad sam voljela. S njim sam se osjećala nježno, slobodno i prekrasno. Vjerovala sam mu svaku riječ iz nekih svojih razloga. Danas ih ne razumijem, ali mislim da je ono što je tada bilo među nama bila ona misteriozna kemija.
Zašto je to nestalo sam jednim bljeskom?… trenutkom…
Zašto se sve pretvorilo u neku nevjerojatnu prazninu, tupi osjećaj izgubljenosti…
Zato mrzim ovo sunce što me budi iz nemirnog sna. I dok šećem gradom među tisućama ljudi, ja sam ipak sama sa svojim mislima. I dok plešem s drugima, ipak tražim ta dva tamna oka… i njegove ruke.
Zastao mi je pogled na labudovima u letu preko jezera. Ta sloboda, ta divlja priroda, taj beskrajni mir, bjelina… to sam bila ja… mi.
A sad? Što sam sad? Kao proljetnica kroz granje i trnje pokušavam se domoći malo svjetlosti i topline da mogu nastaviti živjeti. Ali moje sunce zaklanjaju oblaci neznanja. Ja zaista ne znam što on osjeća, a želim znati. Ja ne znam što je istina, a moram saznati da bi živjela.
Kako mu objasniti da bol zbog nekoga raste eksponencijalno svaki sljedeći put kad te povrijedi i da je ludost prodati zlato za prašinu. I da je sve osim sjećanja prolazno… jedino ona ostaju zauvijek.
Možda mu jednom bude žao… ali, možda će tada biti prekasno.
Živjeti s njim bilo je san. Ali, budućnost me zove. I da, ja znam da moram dalje. Hrabro, ali s odgovornošću za posljedice. Po tisućiti put krećem ispočetka.
A on? On će uvijek biti poseban za mene. Jedinstven… i moja nada.