Tuga me jučer dotakla, velom je moje snove prekrila…

Postoji razlog zašto dva dana nema mojih postova. Ispast će da sam depresivna, ali nije to depresija, samo tuga.
Već dugo se nisam osjetila tako bespomoćnom, slabom kao jučer kad sam spoznala bol zbog boli.
I odjednom su sve moje tuge i svi moji problemi postali sitnice, jer tamo u nekom drugom svijetu netko tko je meni u životu na trenutke bio sve, tuguje.
U prvom postu, napisala sam da mi ostaje vječna potraga za ljubavlju. U drugom postu pisala sam o prijateljstvu. Ali, prijateljstvo uključuje ljubav, a ljubav ne isključuje prijateljstvo…
I voljeti prijatelje treba znati… a voljeti znači dijeliti… dijeliti i tugu.

Kada netko napusti ovaj svijet, tražimo razloge. I koliko god se trudili, potraga je uzaludna. Jer ipak postoji netko tko je iznad nas, netko koga možete zamisliti kao starca sa bijelom bradom, netko bez lica, netko nevidljiv, netko koga možete zvati bilo kojim imenom, ali ga nikad nećete dozvati i čuti mu glas, jer on će uvijek ostati miljama daleko iznad nas. I on kao da se igra nama, kao dijete koje ne razumije mnogo toga, a mi smo samo figure na šahovskoj ploči.

Dođu trenuci kad život dijeli živote. I razumjeli mi to ili ne to tako mora biti. Jer mi smo ipak samo na putovanju. Ne znam od kuda dolazimo niti kamo idemo. Ne tražim niti odgovore na to pitanje.
Ali ono što bih zaista voljela znati je kako se pomiriti s činjenicom da najdraži odlaze kad ih najviše trebamo… bez naše krivnje… bez rastanka.
I tko to može brisati suze onima koji ostaju? Koje su to riječi koje mogu otjerati tugu? Koja je to snaga koja nas vodi dalje?

Kad bih znala odgovore na ova pitanja, ne bih bila ovako bespomoćna gledajući suze onih koji ostaju iz nekoga tko je otišao prerano. Preostaje mi sam o plakati s njima i vjerovati u priče o nekom boljem životu u raju… i pomiriti se s činjenicom o prolaznosti... ma kako besmislena ona bila.
I voljeti one koji ostaju.