Slušala sam tišinu zaustavljenu
nad gradom.
Misli poput vojnika koračaju
mojom glavom.
Glasnije od svake buke.
Na nebu oblaci ratuju plavo.
Pobjedu odnose oni tamniji.
Nebo šuti za taj tren.
Dlan i kaplja.
Vjetar i moja kosa.
Neka igre otpočnu.
Nije me strah.
Netko je negdje napisao kao je svijet lopta šarena. I doista to je prva misao koja mi je prošla glavom nakon razgovora sa meni bliskom osobom. Prije tjedan dana bez ikakovog suvislog razloga ostavio ju je čovjek kojem je poklonila srce, nakon devet mjeseci veze u kojoj su otkrivali jedno drugo, ljubili vrijeme u kojem su se susreli, jednostavno joj je napisao na mobu kako mu treba mir i neka ga više ne zove.. uporno je okretala brojeve telefona, plakala.. nije mogla prihvatiti kraj bez odgovora.
I u petak pred kraj dana pitala me je hoću li joj napisao tekst koji bi mu poslala mailom (žive na 100 metara udaljenosti) .. Ostala sam u čudu jer samo dvoje ljudi znaju što se točno događa u njihovoj intimnosti.. a ona mi je uzvratila ja nemam tu profinjenost, rječitost, ne znam opisati osjećaje.. Petkom nakon rada uvijek imam ispunjen dan obzirom da ga posvećujem nabavci, čišćenju, pilatesu i kasno navečer mom omiljenom TV programu.
I što mi je preostalo nego prokopati po tekstovima koje sam pisala prije nekoliko godina, jer i ja sam bila ostavljena bez ikakvog suvislog objašnjena, razloga..
Tada je u mom domu postojao jedan zid (danas ga više nema jer sam adaptirala prostor). Taj zid sam zvala zidom plača. I pričala sam im o tom zidu. U večeri ostavljenosti naslonila sam se na njega, čučnula, sklupčala se kao da sam cijela bol i nezaustavljivo plakala.
Plakala sam dok sam radila, hodajući ulicom, vozeći automobil .. Bože moj kada se sjetim tog vremena čini mi se da je to bila duga mračna noć.. Prošli tjedan sam gledala nju kako to isto proživljava.. i rekla sam joj poput one reklame "znam kako vam je"..
Poslije sam živjela u „vremenu maslačaka“ tako sam prozvala vrijeme „povratka“ u kojem bi opravdala svaki postupak što je meni nanosio bol.. znala sam reći: „bilo bi dovoljno da sjedne na stepenice mojih vrata s maslačkom u ruci i znala bih da me voli“.
Danas su aorist i vrijeme mračne noći i vrijeme maslačka.. nikada nisam dobila odgovor.. ali sam shvatila zašto..
Ljubav je bila jednosmjerna ulica, dolazila je samo iz moga srca.. nikada nisam bila voljena od osobe za koju sam mislila da je ljubav mog života..
Libar dugova ostavila sam na drugoj strani.
Moja druga je jučer, nakon što je poslala mail pod nazivom "Putokazi" u kojem sam joj naznačila da su to samo natuknice, neka si sama formira tekst, na što je ona odgovorila, nisam ništa mijenjala poslala sam isti taj atač, dobila odgovor, telefonski poziv za susret radi razgovora, da nije niti slutio kakvu bol osjeća i što je učinio, da je čitao tekst nekoliko puta i da ne želi izgubiti sve ono što čine njih dvoje.. i konačno zaključujem kako je njihova ljubav dvosmjerna ulica..
Sutra ću na njenom licu ponovno vidjeti osmijeh
I zato ponavljam kako je svijet lopta šarena .. riječi koje su dolazile iz mog srca nisu dodirnule čovjeka za kojeg su pisane, kojeg sam voljela čak niti za maslačak.. ali dodirnule su srce nekoga koga ja nikada nisam niti upoznala..
Dobro ti jutro dane.. danas si svanuo baš kako treba.
