Ponekad, u rijetkim trenutcima kada se ljudi vesele uz pravu gozbu od hrane , dobru kapljicu (terre) i neizostavne tamburaše kao jučer uz Dravu, koja još uvijek brzo teče (i silu ne gubi) al donosi povjetarac na svoje obale, osluškujem i promatram drage likove . Jučer sam, kod svih prisutnih muškaraca u društvu, uočila jednu zajedničku sklonost ili možda to možemo nazvati i slabost, prema dvije pjesme.. jedna u oku nosi plavo more..
a druga zlatno žito..
Kako je malo potrebno ako znamo pokucati na vrata srca ..
I tko se još usudi tvrditi kako su svi muškarci isti?!